Pocetna Knjiga Gostiju Info Kopice Foto Kopice Video Kopice Foto Album Nas Maglaj Kontakt Domaca Radio Lista Domaca Televizija (uzivo) Dnevna Stampa-Magazin Domaci Filmovi Domace Serije-Humor Dokumentarni Filmovi Sevdalinke Hit Do Hita Folk Muzika Zabavna Net Sport Uzivo Sportska Stampa Sportske Zanimljivosti Korisni Savjet Bosanska Stvarnost Zanimljivosti Historija Bosne Geografija Bosanski Jezik Pamti Nezaboravi Vjeronauka Ilahije-Kaside Islamske Zanimljivosti > Kao sto je Hrvatska nacionalna drzava Hrvata i ostalih, Srbija nacionalna drzava Srba i ostalih, tako BiH moze postati drzava Bosnjaka i ostalih. Ta opcija je postala dominantni trend od Daytona do danas sa velikom vjerovatnocom da se nastavi i u buducnosti. Ovome ponajvise doprinosi kontradiktorno saveznistvo sve tri nacionalisticke politike u BiH: iako zvuci nevjerovatno, ali i srpska i hrvatska aktuelna politika pomazu bosnjacke nacionalisticke ciljeve. Dominantna politika kod Bosnjaka (ona koja pobjeduje na 99% izbora unazad 18 godina), tj. ona koja zastupa iskljucivo interese Bosnjaka muslimana u BiH, svjesna novog istorijskog procesa nakon 1995. i Daytona, vrlo uspjesno igra dvostruku igru, koja s jedne strane glasno promovise multietnicku BiH, pa cak i gradansku, dok s druge strane povlaci mnoge poteze koji idu u pravcu stvaranja dvotrecinsko-vecinske bosnjacko-muslimanske drzave Autor: Bojan Bajic U istom ovom casopisu sam prije godinu dana objavio tekst: Nova srpska politika u BiH - tri opcije srpskobosanske politike, gdje sam samim nazivom pledirao za jedinu "dobitnicku" od tri ponudene: 1. Nezavisnost RS-a, 2. Status Quo i 3. Nova srpska politika - BiH je i srpska drzava. Kada je rijec o opcijama bosnjacke politike naslov se ne moze opredijeliti jednoj, jer Bosnjaci pred sobom imaju vise "dobitnickih" kombinacija od Srba i Hrvata, pa ce stoga naslov ovog teksta ostati neutralan. Prije predstavljanja i razrade bosnjackih opcija zelim reci da u aktuelnom trenutku polazim od cinjenice da su bh. drzavljani dominantno i definitivno zaokruzeni u Srbe, Hrvate i Bosnjake, te da u politickom smislu predstavljaju apsolutnu polaznu osnovu u svim relevantnim promisljanjima o buducnosti Bosne i Hercegovine. Uvazavajuci i preferirajuci prava svih ostalih diskriminisanih grupa i pojedinaca u ovoj zemlji, koji ne pripadaju nijednoj od tri konstitutivne etnije, smatram da ce definicija i medusobna harmonizacija tri konstitutivna interesa otvoriti prostor da se sto prije svi gradani izjednace pred ustavom i zakonom. XX vijek, uvod za konacni rasplet u BiH Za Bosnjake se moze reci da su se u XX vijeku provukli kroz "iglene usi", dok je isti period odreden srpsko-hrvatskim odnosima i voljom Beograda i Zagreba. Uzmemo li u obzir samo jacanje srpske drzave u prvoj dekadi XX vijeka, sve do Prvog balkanskog rata i oslobadanja Srbije od Osmanskog carstva, te snazenja srpske pozicije nakon Drugog balkanskog rata i apsolutnog trijumfa nakon pobjede u Prvom svjetskom ratu i stvaranja Kraljevine SHS pod krunom Karadordevica, lako prepoznajemo vrlo nezavidnu poziciju muslimana na Balkanu i u BiH. U to vrijeme i ranije, jos od Berlinskog kongresa iz 1878. godine, muslimani su bili "nebitan'' politicki i drustveni faktor, na margini politickih i drzavnih procesa, pa jos sa teretom porazenog Osmanskog carstva na sopstvenim plecima. Bez obzira na poseban identitet bosanskih muslimana u odnosu na "Osmanlije", bosanski muslimani su od Hrvata i Srba bili videni kao recidiv mrskog neprijatelja i zavojevaca i spram toga su trebali "platiti" sve racune za vjekovne nedace koje je azijski okupator proizveo. Dolazi i Drugi svjetski rat u svjetlu srpsko-hrvatskih, odnosno, hrvatsko-srpskih odnosa i naravno zadnji rat i raspad SFRJ, gdje opet srpsko-hrvatski odnosi opredjeljuju ostala desavanja. U takvom dvadesetom vijeku, bosanski muslimani se provlace kroz "iglene usi", a uspijevaju da paralelno, korak po korak grade svoju poziciju. Od Mehmeda Spahe koji je bio pouzdan partner Nikole Pasica za tvorenje vecine u Skupstini kraljevine SHS i dugogodisnji ministar kraljevine, te lider Jugoslovenske muslimanske organizacije koja je imala za cilj ocuvanje muslimana i Bosne (npr. izdejstvovan je cuveni "turski paragraf" u prvom ustavu kraljevine), preko 1943. i ZAVNOBiH-a, pa onda ustavne reforme iz 1974. kada se malo m pretvara u veliko, do referenduma o nezavisnosti BiH ciji su nosioci upravo bosanski muslimani. Bosnjaci su naposljetku uspjeli da kako-tako u zadnjem ratu ocuvaju kontinuitet BiH, sto je potvrdeno Daytonom. "Turski paragraf" je narodski naziv za dio ustava SHS (clan. 135) koji je definisao da izmedu 26 regija koje su sacinjavale SHS u ustavu BiH bude jedina u nepovrijedenim granicama definisana kao regija. "Turski paragraf" je rezultat zalaganja i politike Mehmeda Spahe, uglavnom zbog konstruktivnog djelovanja i glasova JMO-a koji su zatrebali za donosenje Vidovdanskog ustava 1921. godine. Sve u svemu, "turski paragraf" je primjer vodenja mudre politike u datim okolnostima. Pocetak XXI vijeka, odnos snaga u BiH Za razliku od proslog vijeka, XXI vijek stavlja Bosnjake u potpuno drugaciju poziciju. Bosnjaci su sada u medunarodno priznatoj drzavi BiH kljucni faktor za opstanak BiH, za ciji opstanak su zasluzni, jer su Srbi i Hrvati isli na "cijepanje" koje nije uspjelo. Danas Bosnjaci cine izmedu 53 i 55% stanovnistva BiH (po zadnjim demografskim procjenama) i nastanjeni su na (za opstanak BiH) kljucnim geopolitickim podrucjima u BiH. To znaci da nasuprot bosnjackoj "povoljnoj" geopolitici, s druge strane stoji vrlo "nepovoljna" i nemoguca (u smislu odrzivosti i samostalnosti) srpska geopolitika, koja je i jedini razlog zasto se otcjepljenje RS-a ne moze sprovesti u djelo. Zapravo, bosnjacka podrucja su jedina prirodna veza izmedu zapadne i istocne Republike Srpske, sto znaci da bi RS bez Bosne uvijek bila u pat poziciji. Da budem krajnje precizan, Republika Srpska moze postojati jedino u BiH, jer bez BiH njeno postojanje nije moguce. Treba se sjetiti da su prije Daytona bile lansirane razne ideje o razmjeni teritorija, koje su tada izgledale kao glasine i nebuloze, ali se sada vidi da je neko ipak razmisljao o geopolitici i geografiji kao kljucnim pretpostavkama za neku buducu podjelu BiH. Naime, tada je kruzila prica da ce Republici Srpskoj pripasti Tuzla, a Federaciji Banja Luka, tj. da ce doci do razmjene ljudi i teritorija. Ako zanemarimo cinjenicu da su ovakve i slicne ideje o "humanim" preseljenjima i razmjestanjima stanovnistva u SFRJ bile apsolutno neprihvatljive i fasisticke, mora se odati priznanje tadasnjim planerima da su jako dobro znali sta govore. To jest, da kojim slucajem Tuzla pripada RS-u, a Banja Luka Federaciji (misli se na siru regiju, ne samo na gradove), BiH bi se raspala treci dan nakon kosovske nezavisnosti, jer bi se vrlo jednostavno istocna polovina drzave odvojila od zapadne najobicnijom odlukom Narodne skupstine RS-a. Ne postoji mirovni sporazum i nista na svijetu sto bi sprijecilo takvu RS da se otcijepi. Dakle, BiH opstaje i opstace samo iz razloga nemoguce geopolitike i geografije RS-a, a ne neke specijalne zelje i neizmjerne ljubavi svijeta spram BiH. Strateska prednost Bosnjaka Tako da na pocetku XXI vijeka dobijamo potpuno drugaciju "podjelu karata" u BiH koja ide u korist Bosnjaka, za razliku od proslog vijeka. Dvije su sile koje ce kao konstanta uticati na sliku BiH u buducnosti, a druge dvije sile ce imati potencijalnu mogucnost da uticu na sadrzaj te buducnosti. Prva konstantna sila je volja bosnjackog naroda da BiH opstane i postoji, koji opet ima dvije prednosti u odnosu na druga dva naroda (natalitet i vezivnu geopoliticku rasprostranjenost populacije). Druga konstantna sila je "bosanska gravitacija ili bosanska centrifuga" koja BiH neupitno drzi na okupu, a proizvode je tri dejstva: a) volja Bosnjaka da BiH opstane; b) bosanskohercegovacka geografija omedena mocnim rijekama i planinama koja sama po sebi proizvodi logiku opstanka jedinstvene drustveno-politicke zajednice na bh. tlu; c) "manevarski geopoliticki corsokak" srpske politike s aspekta otcjepljenja RS-a, sto onda apsolutno onemogucava i uslovljava hrvatsku politiku otcjepljenja "Herceg Bosne". Dakle, "Herceg Bosna" bi se mogla otcijepiti samo pod uslovom da to uspije Republici Srpskoj, a RS-u to onemogucava volja Bosnjaka. Dakle, Bosnjake je istorijski proces doveo u poziciju posjedovanja strateske prednosti i ucinio volju Bosnjaka presudnijom za buducu BiH od volje Srba i Hrvata. Sahovskim rjecnikom iskazano - imati nekog u stalnom sahu. Zbog svega recenog, zakljucujem da postoje dvije moguce slike buducnosti BiH: 1. BiH kao multietnicka i multikulturalna drzava i zajednica; 2. BiH kao klasicna nacionalna drzava Bosnjaka. To znaci da Bosnjacima u BiH "odgovara" bilo kakvo vodenje politike od strane Srba i Hrvata, dok Srbima i Hrvatima odgovaraju samo odredene vrste bosnjacke politike (ne sve). Ranije sam pomenuo da pored dvije konstantne sile u BiH (volja Bosnjaka i "bosanska centrifuga"), postoje i dvije potencijalne sile koje mogu uticati na sadrzaj buducnosti BiH, a to su srpske i hrvatske politicke sile koje svojom politikom mogu uticati na stvaranje BiH kao multietnicke zemlje ili klasicne nacionalne drzave Bosnjaka. Sa pozicija sadasnjih hrvatskih, a narocito srpskih politika, na ovaj izbor se gleda po klasifikaciji los, gori, najgori, dok se sa bosnjacke strane svaki srpsko-hrvatski izbor moze sagledati u gradaciji: dobar, bolji, najbolji. Proizlazi da u interesu stvaranja BiH kao multietnicke zajednice predstoje radikalni zaokreti hrvatske i srpske politike spram BiH kao vlastite drzave, dok Bosnjaci moraju prestati da paralelno vode dvostruku politiku, s jedne strane deklarativno se zalazu za multietnicku BiH, a s druge fakticki pretvaraju BiH u nacionalnu drzavu Bosnjaka muslimana. Stvaranje nacionalne drzave Bosnjaka Kao sto je Hrvatska nacionalna drzava Hrvata i ostalih, Srbija nacionalna drzava Srba i ostalih, tako u ishodistu ove opcije stoji da BiH postane drzava Bosnjaka i ostalih. Ova opcija je postala dominantni trend od Daytona do danas s velikom vjerovatnocom da se nastavi i u buducnosti. Ovakvoj buducnosti doprinosi kontradiktorno saveznistvo tri nacionalisticke politike u BiH, iako zvuci nevjerovatno, ali i srpska i hrvatska aktuelna politika pomazu bosnjacke nacionalisticke ciljeve u ovom smjeru. Ne svjesno, naravno. Ako se osvrnemo na moderna gradanska drustva, koja su uglavnom nastajala nakon ere konstituisanja nacionalnih drzava ili na principu "krecemo ispocetka s livade" kao sto su nastale SAD kao gradanska drzava, vidjecemo da je u tom kontekstu nemoguce govoriti o BiH kao gradanskoj drzavi dok se prethodno ne konstituise harmonicna tronacionalna, ili dvonacionalna, ili jednonacionalna drzava. Prosto govoreci, u BiH nije moguce preslikati americki model, a pokusaji stvaranja nadnacije u BiH su vec potroseni modeli u proslosti. Kada se nije stvorila pod Austro-Ugarskom i u SFRJ, sada apsolutno nema nikakve sanse. Koncept nacionalnih drzava je u svojoj sustini veoma vezan za demografiju i brojke, jer ako udio konstitutivnog naroda u nekoj drzavi padne ispod kriticne tacke to predstavlja veliku prijetnju po buducnost te zemlje. Ne moze me niko uvjeriti u tezu da bi Njemacka idalje bila Njemacka, kada bi etnicki Nijemci sa 90% spali na 30%, a etnicki Turci sa sadasnjih oko 5% porasli na 70%. Bez obzira na drzavljanstvo i jednaka gradanska prava svih pred ustavom i zakonom, bilo bi veoma upitno kakve bi odluke donosio novi "noseci narod" u Njemackoj. Ili kad bi Madari u Slovackoj porasli na 80% ili kad bi Albanci u Makedoniji porasli na 65%, itd. Zbog toga ce demografska politika biti presudni faktor i u BiH, gdje ce se u narednih dvadesetak godina iskristalisati brojke koje ce tacno pokazati da li se radi o tro-, dvo-, ili jednonacionalnoj drzavi. U ovom smislu je korisno pogledati popise stanovnistva u BiH do 1991. godine, koji su je i teoretski i prakticno cinili multietnickom tronacionalnom zemljom, jer u trajanju od 150 godina, zakljucno sa 1991., nikad niko u BiH nije imao natpolovicnu vecinu. Jos u 19. vijeku niko u BiH nije imao natpolovicnu vecinu, sto pokazuje i popis iz 1865. godine kada je zabiljezeno 46,3% pravoslavnih, 30,7% muslimana i 22,7% katolika. Godine 1895. BiH je imala 1.336.091 stanovnika, od cega: pravoslavci - 571.250 ili 42,76%, muslimani - 492.710 ili 36,88%, rimokatolici - 265.788 ili 19,89%, Zidovi - 5.805 ili 0,43%, ostali - 538 ili 0,04%. Slican odnos u okviru etnicke strukture biljeze svi austrougarski popisi, pa i posljednji iz 1910. godine (43,5% pravoslavnih, 32,2% muslimana i 23,3% katolika). Vecinsko pravoslavno stanovnistvo zabiljezeno je i popisima u periodu izmedu dva svjetska rata (1921. i 1931.), te i u znatnom dijelu poslijeratnog perioda (popisi iz 1948, 1951. i 1961). Popis iz 1971. godine prvi put je pokazao da je izmijenjena etnicka struktura stanovnistva bivse SR BiH i da su muslimani u njoj postali relativna vecina (39,6% muslimani, 37,2% Srbi i 20,6% Hrvati). Popis iz 1991. godine u BiH pokazuje: Muslimani - 43,47%, Srbi - 31,21%, Hrvati - 17,38%. Bez obzira na primjedbe Bosnjaka da je u Kraljevini i prvoj polovini postojanja SFRJ bilo rasipanja muslimanskih glasova, jer nije postojala rubrika za sopstveno izjasnjavanje, vec se uglavnom koristila rubrika ostali, tj. neopredjeljeni, Jugosloveni, itd., moze se pouzdano zakljuciti da niko nije imao natpolovicnu vecinu. Medutim, sta imamo danas? Po prvi put, nakon 150 godina, javlja se natpolovicna vecina jednog naroda. Ova cinjenica je isto tako jak istorijski dogadaj za BiH, kao gore pomenuti istorijski datumi u XX vijeku, a vrlo vjerovatno i prekretnica bh. buducnosti. Uzmimo samo procjenu Agencije za statistiku BiH: ukupan broj stanovnika u BiH je 3.447.156. Po entitetima: Federacija 64,2% ili 2.213.074, RS 33,8% ili 1.165.138, Brcko 2% ili 68.943. Ako su tacne biskupske procjene da je optimisticna prognoza za broj Hrvata u BiH negdje do 450.000 ili 12-13%, dok s druge strane Srba ima maksimalno 1.150.000 ili 32-33%, preostaje da Bosnjaka ima oko 1.850.000 ili 53-54%. Pored ovoga, Agencija za statistiku je obznanila jedan jos alarmantniji podatak, a to je prosjecna starost stanovnistva u RS-u koja je za 3,8 godina veca nego u Federaciji BiH. Ovo je posljedica odseljavanja mladih ljudi iz RS-a u Srbiju, sto govori da se u RS-u povecava udio starih u odnosu na mlade. Ovaj trend osigurava siguran rast broja Bosnjaka u buducnosti u odnosu na Srbe i Hrvate, a proces ce se postepeno ubrzavati kako se procentualna razlika bude povecavala. Ako se ova cinjenica pridruzi gore vec pomenutoj strateskoj geopolitickoj rasprostranjenosti Bosnjaka (koja onemogucava raspad BiH), pa se ovome dodaju izvjestaji zavoda za statistiku RS-a i Federacije koji iz godine u godinu pokazuju pad nataliteta u RS-u, a rast u Federaciji (s tim da hrvatska podrucja takode pokazuju negativnu stopu rasta), pa onda napomenemo trend konstantnog odlaska Srba i Hrvata iz uglavnom ruralnih podrucja BiH ka Srbiji i Hrvatskoj, a nasuprot tome kazemo da tece stalni proces doseljavanja Bosnjaka/muslimana iz Sandzaka u Sarajevo, onda ne preostaje druga vjerovatnoca, nego da ce za dvadesetak godina jedan narod dosegnuti dvotrecinsku vecinu od 67%. To bi bilo negdje oko 2028. godine, sto i nije tako daleko, ako uzmemo brzinu kojom je "proletilo" 13 godina od Daytona do danas. Bosnjacka politika danas Dominantna politika kod Bosnjaka (ona koja pobjeduje na 99% izbora unazad 18 godina), tj. ona koja zastupa iskljucivo interese Bosnjaka muslimana u BiH, svjesna novog istorijskog procesa nakon 1995. i Daytona, vrlo uspjesno igra dvostruku igru, koja s jedne strane glasno promovise multietnicku BiH, pa cak i gradansku, dok s druge strane povlaci mnoge poteze koji idu u pravcu stvaranja dvotrecinsko-vecinske bosnjacko-muslimanske drzave. Takvoj bosnjackoj politici, mora se priznati "nabacuje loptu na volej" srpska politika konstantno, a hrvatska s vremena na vrijeme. Koje to promijenjene okolnosti ubrzano stvaraju demografski debalans u BiH u korist jednog naroda, nasuprot vjekovne demografske ravnoteze? 1. Etnicko razgranicenje etnosa u BiH, gdje se Srbi i Hrvati koncentrisu na periferne dijelove BiH, uglavnom ruralna podrucja, za razliku od Bosnjaka koji se koncentrisu u centralnim dijelovima BiH sa vise povezanih urbanih cjelina, a poznato je da u miru gradovi nose rast i razvoj. 2. Sistematska proizvodnja mrznje spram BiH od strane srpske i hrvatske politicke elite, apsolutno naginjanje ka Beogradu i Zagrebu, sto obicnom covjeku salje jasan signal gdje treba svoju "srecu" da trazi. 3. Posebno stavljanje akcenta na odbojnost prema Sarajevu od hrvatske, a narocito od srpske politicke elite, a poznato je da svugdje u svijetu glavni grad pruza najvise mogucnosti za afirmaciju talenata, znanja i inteligencije. 4. Za Srbe je Sarajevo od strateske vaznosti, jer istocni dio RS-a ili se veze za Sarajevo ili za Srbiju. Treceg izbora nema. Tako da tridesetak opstina u ruralnom podrucju istoka RS-a, koje po kapacitetima predstavljaju predgrada grada, ako odbacuju Sarajevo, a onda i Tuzlu i Mostar, neizostavno moraju nacisto ekonomski propasti. Ne postoji ni teorijska mogucnost da se istocna RS pocne razvijati bez Federacije, jer to svako pametan vidi samo jednim pogledom na kartu. Ponavljam, bez pune ekonomske integracije istoka RS-a (koji je primjer antiteze normalnoj ekonomskoj regiji) sa Federacijom BiH, ne postoji nikakva mogucnost razvoja, bez obzira na htijenja i napore. Cak je najveca zabluda hidropotencijal istoka, jer ce efekti gradnje hidroelektrana biti centralizacija kapitala i stvaranje oligarhija u centrima moci (u ovom slucaju u staklenoj zgradi Vlade RS-a), dok ce s druge strane dodatno podstaci raseljavanje stanovnistva s istoka. Dokaz tome je HE Visegrad, gdje je paralelno s tim Visegrad i njegova okolina, totalna ekonomska propast, a stanovnistvo bjezi u Srbiju (izuzev slabasnog povratka Bosnjaka). S druge strane, banjalucka regija moze da se razvija, ali ne zato sto je tome preduslov "podrzavljena" Republika Srpska, nego zato sto je prirodna ekonomska regija. Tako da Republika Srpska, sada reducirano, administrira poslove banjalucke ekonomske regije (kantona), sto regiji stvara odredene koristi, dok, s druge strane, na istoku, tvrda entitetska linija u praksi ugrozava srpske nacionalne interese jer onemogucava ekonomski razvoj, a to u konacnici stvara "puno brda i dolina bez ovaca i cobana", a poslovica kaze: "cije ovce, toga i planina". Ringispil propadanja u koji je upala srpska politicka elita je pretpostavka da se RS moze ekonomski razvijati bez evropskog puta BiH, a evropski put je nemoguc bez prenosa nadleznosti s entiteta na drzavu, a nadleznosti se ne daju ni po cijenu zivota. Zbog toga se onda narodu obecavaju dijametralno suprotstavljeni ciljevi, s jedne strane ocuvanje nadleznosti RS-a, a s druge ekonomski razvoj. Posto jedan cilj mora stradati, onda je aktuelna vlada odlucila da cuva nadleznosti, a da narodu putem javnog televizijskog sistema i drugih dirigovanih medija stvori iluziju i ubjedenje da RS dozivljava ekonomski procvat, te da ljude ubijedi kako dobro zive. To je tako dobar trik vlade da bi se mozda mogao prodati Davidu Copperfieldu, pa da na taj nacin RS inkasira jos "vise" investicija. Slicna je situacija i sa Hrvatima, bez orijentacije na Sarajevo ne postoji mogucnost da uglavnom ruralna i nenaseljena Hercegovina zadrzi mlade, pametne i talentovane. Uzece ih Zagreb sebi. Sarajevo je svjetski brand poznat po atentatu na Ferdinanda, olimpijskim igrama i posljednjem ratu. Svjetski brand je u stanju da privuce uspjesne Bosnjake sirom svijeta da se vrate i zive u BiH, sto se sve vise i vise desava (a ovo bi mogli i Srbi i Hrvati, al' nece). Hrvatska, a narocito srpska politika, pripadnike sopstvenog naroda koji svoju buducnost vide u Sarajevu (i drugim mjestima BiH) etiketira kao izdajnike, a one koji "bjeze" za Srbiju, odnosno, Hrvatsku, ili se spremaju da to ucine, promovise u patriote, sto bi trebalo biti suprotno. Nasuprot tome, primjecuje se mnogo vece zalaganje bosnjacke politike povratka u RS, promovise se, recimo, "podrinjski patriotizam kod Bosnjaka" za razliku od srpske politike koja pokazuje veliku aroganciju i prezir spram ideje da se jaca srpska pozicija u Sarajevu i drugim "vjekovnim srpskim ognjistima" - fraza preuzeta od srpskih nacionalista iz devedesetih. Usljed odlaska velikog broja mladih Srba i Hrvata za Srbiju i Hrvatsku, paralelno s tim pada i natalitet, sto je dodatna podrska stvaranju dvotrecinske bosnjacke vecine u BiH. Recimo samo da je u zadnjih pet godina od 2003. do 2007. godine, broj umrlih u RS-u veci od broja rodenih za 15.100, dok je u Federaciji stanje pozitivno, broj rodenih je za 18.000 veci od broja umrlih (po zavodima za statistiku RS-a i Federacije). Ako znamo da su u okviru Federacije pretezno hrvatska podrucja takode negativna, to jos povecava natalitet u Federaciji u korist Bosnjaka. Ako bismo samo sabrali ove dvije cifre, utvrdili bismo da je, npr. u zadnjih pet godina samo zahvaljujuci natalitetu povecana razlika izmedu Bosnjaka i Srba za 33.000 u korist Bosnjaka, sto u procentima povecava razliku za skoro 2%. Radi ilustracije, najveci broj opstina na istoku RS-a ima oko deset hiljada stanovnika. Kada ovome dodamo minimalno duplo vecu cifru onih koji su se odselili iz BiH, ili, s druge strane, doselili iz Sandzaka (iako nema relevantnih istrazivanja, vec se radi o slobodnoj procjeni, kojoj u prilog ide podatak o desetinama hiljada Srba koji imaju licne karte u RS-u, a stalno i trajno zive u Srbiji - 5, 10 i vise godina.), lako mozemo zakljuciti da se radi o veoma ozbiljnim procentima. Kada bih ovo sve sumirao u jednu recenicu, onda bih rekao: "Logicno je ovo sto se desava, jer iz zemlje u kojoj je los ekonomski standard, Srbi i Hrvati vise odlaze od Bosnjaka, jer svakako zemlju ne vole, a imaju rezervnu drzavu u koju lako mogu otici, pa tako gube izdrzljivost i upornost za ostankom, za razliku od Bosnjaka koji takode muku muce sa standardom, al' nemaju rezervnu drzavu, pa jos vole ovu, sto im povecava snagu za trpljenje loseg stanja." Kako se ponasa bosnjacka aktuelna politika u novoj situaciji gdje je dejtonski rasplet i nezrela nacionalna politika Srba i Hrvata u BiH kao na tacni servirala projekt stvaranja BiH, kao nacionalne drzave Bosnjaka? Bosnjacka politika je svjesna da je BiH prezivjela zadnji rat (a tokom rata je bila na ivici raspada) i da je BiH zbog niza faktora postala neupitna, a narocito zbog geopolitike o kojoj je gore bilo rijeci. Svjesna je da unutrasnja dejtonska struktura drzave moze biti opasnost samo u varijanti moguceg otcjepljenja RS-a, a posto otcjepljenje nije moguce, bosnjacka politika ima komoditet i vrijeme pred sobom da polako stvara dvotrecinsku vecinu u BiH. Takode je svjesna da je jedini pravi garant ocuvanja nacionalnih interesa Srba i Hrvata u BiH njihov natalitet i prosperitet, a da je njihova borba za ustavno-pravnu zaokruzenost promasena strategija u bh. slucaju. Dokaz ove teze je Kosovo, jer su Srbi u trajanju od 90 godina imali ustavno-pravnu nadleznost nad Kosovom, a ono je ipak postalo albansko u potpunosti, kako u formalnom smislu, tako i u sustinskom. Iz ove perspektive gledano, fokusiranost Srba i Hrvata na ocuvanje nadleznosti RS-a i formiranje treceg entiteta je apsolutno gubljenje vremena i promasaj, sto ce se Srbima i Hrvatima vratiti kao bumerang kada se 2028. utvrdi stanje o dvotrecinskom udjelu Bosnjaka u bh. drustvu. Tada ce narocito nemoguce biti podijeliti BiH, jer ako Karadzic nije uspio '93.,'94., ili '95. u onom ludilu, pa Krajisnik i Poplasen u ludim poratnim godinama, pa kad nije uspio Dodik nakon kosovske nezavisnosti, vjerovatnoca da se to uradi za 20 godina u zemlji u kojoj ce Bosnjaci imati 67% stanovnistva apsolutno ne postoji. Nista Srbima ne znaci postojanje Republike Srpske kada budu cinili zanemarljiv udio u procentu stanovnistva, kao sto Bosnjacima na referendumu o nezavisnosti BiH iz 1992. godine nista ne bi znacio "turski paragraf" iz vremena Mehmeda Spahe da ih je tada bilo dvadesetak posto, a Srba, npr. 57%. Znaci da je referendum uspio zbog politike nataliteta, a ne neke medunarodne urote. Da su Srbi od popisa iz 1910. kada su imali 43,5% do 1991. godine porasli za samo 10% (dakle za 81 godinu), onda se '92. ne bi odrzavao Referendum o nezavisnosti BiH, vec bi bio referendum o ostanku BiH u krnjoj Jugoslaviji (u zajednici sa Srbijom). Ove brojke su kroz istoriju uvijek bile argumenti i uvijek ce biti. Brojke su vaznije bile Bosnjacima od "turskog paragrafa", koji je svakako kasnije izbrisan, kao sto se ustavi i nadleznosti uvijek mijenjaju, ali ako narod ostane u snazi, onda taj narod ima sanse. Bosnjacka politika zna da je srpska zabluda o vjecnoj zastiti nadleznosti RS-a promasaj, jer srpski narod curi u Srbiju. Rezonujuci na ovaj nacin, Bosnjaci ce imati visestruke i dugorocne koristi od postojanja Republike Srpske, jer im nedovrseni Karadzicev projekt (a dovrsen je jedino otcijepljen) pomaze da ostvare dvotrecinsku vecinu. A kad je ostvare, onda se napravi sestomjesecna kampanja medu Bosnjacima da 500.000 Bosnjaka izvadi licnu kartu u RS-u i onda potpuno legitimno izaberu vladu, predsjednika, naprave skupstinsku vecinu i donesu odluke koje se ticu postojanja RS-a. Zbog ovoga su amandmani o konstitutivnosti naroda veoma, veoma dalekovidi. Bez obzira sto je ovaj primjer teoretska simulacija, on salje jasnu poruku da onaj koji ima natalitet, ne mora uzimati pusku u ruke. Takode, srpska je zabluda misljenje da je vazno sto su se etnosi razdvojili i sto RS ima preko 90% Srba. Zapravo, to bi igralo igru jedino u varijanti otcjepljenja, ali posto je otcjepljenje nemoguce bez katastrofalnih steta po same Srbe, onda je potpuno nevazno ko gdje ima kucu i ko se gdje homogenizovao. S tim u vezi su jasni deklarativni i "folerski" napadi pojedinih bosnjackih nacionalistickih politicara na Republiku Srpsku, sa jedinim ciljem - utvrdivanje uvjerenja, tj. zablude kod Srba da njihov opstanak zavisi od ocuvanja nadleznosti. Srbi su zivi dokaz da su stoljecima pod Turcima opstali kao narod bez ikakvih nadleznosti, a da zadnjih 20 godina u borbi za nadleznosti nestaju sa vjekovnih nastambi: Hrvatska, Kosovo, a sada i BiH. Aktuelna bosnjacka politika je vec nakon nekoliko prvih poslijeratnih godina shvatila ovaj istorijski proces i prigrlila ga kao ideju vodilju. Iz perspektive ratnog doba kada su Bosnjaci spasavali makar i mrvice Bosne i Hercegovine, sada se najednom nudi nevjerovatna perspektiva stvaranja BiH kao nacionalne drzave Bosnjaka muslimanske vjeroispovijesti. To najednom postaje svjetlo za nacionalisticke krugove, koji definisu bosnjacki projekt XXI vijeka. Shvatajuci da je Sarajevo ugaoni kamen multietnicke BiH i da ideja multietnicnosti BiH uspijeva ili pada u Sarajevu, svojski se prihvataju posla da ideju multietnicnosti "ubiju" na samom izvoru, na izvoru Bosne, u Sarajevu. Koristeci potpuno nenormalnu politiku Srba i Hrvata koji se odricu Sarajeva, u prvoj deceniji XXI vijeka na scenu je stupila postupna radikalizacija i islamizacija Sarajeva, kroz obrazovanje, arhitekturu, medije, (ne)zastupljenost konstitutivnih naroda u strukturama vlasti... Za posljedicu imamo sve vise slucajeva da se nebosnjaci koji su cijeli rat zivjeli u Sarajevu, sada, 13 godina nakon rata, zele odseliti i sele se u mjesta sa srpskom ili hrvatskom vecinom. Sarajevo, koje je po izjavama videnijih zitelja Sarajeva, tokom rata bilo mnogo vise ono kosmopolitsko Sarajevo nego danas. Sta se postize ovom politikom? Prvo, zeli se unistiti i demoralisati snazna gradanska tradicija Sarajeva, koja jos uvijek ima snazno uporiste medu gradanima Sarajeva, a drugo, zeli se dati "argument u ruke" ionako pogresnoj S-H politici spram Sarajeva, ne bi li se ista dodatno radikalizovala i udaljila od spoznaje da Srbima i Hrvatima nema opstanka u BiH bez Sarajeva. Iz ugla ove bosnjacke nacionalisticke politike nije vazno sto ce BiH kaskati na putu modernizacije, jer upravo suprotno, sto je stanje u BiH teze, to ce se projekt dvotrecinske vecine ubrzati, jer ce S&H koristiti prednosti Srbije i Hrvatske koje itekako izmicu BiH po mogucnosti zaposlenja i standarda zivota. Iz njihove perspektive sagledavanja sadasnjosti sa istorijskih horizonata, narednih dvadesetak, trideset godina nije vazno u hiljadugodisnjoj istoriji BiH, nije vazno "malo" ekonomsko zaostajanje zitelja, ako to vodi realizaciji projekta nad projektima, stvaranju nacionalne drzave Bosnjaka. Paralelno sa ovom egzekucijom multietnickog Sarajeva i multietnicke BiH, egzekutorima su puna usta i Sarajeva i multietnicnosti i gradanske drzave, te konstitutivnih naroda, popisa iz 1991... U tom kontekstu razmatram rusenje aprilskog paketa u aprilu 2006. Ubih se razmisljajuci zasto "stopostotman" koji non-stop prica o jakoj drzavi BiH, srusi paket koji je znacio evidentno jacanje drzave, naustrb entiteta. To je isto kao kad bi UN ponudio Srbiji da na Kosovo vrati vojsku na granicu sa Albanijom i da Ministarstvo vanjskih poslova Srbije predstavlja i Kosovo u svijetu, a onda recimo dode predsjednik Srbije i to sve odbije, jer je ponudeno tako "malo" i pobjedonosno uzvikne: "100% Srbija, uh greska, pardon, Kosovo je Srbija". Bio sam u dilemi da li je "stopostotman" neiskusan, naivan, lud, sujetan ili sta sve ne, dok nisam shvatio da se zapravo radi o velikoj mudrosti sa dugorocnim efektima. Aprilskim paketom su Srbi bili spremni da naprave odlucujuci korak ka prihvatanju BiH kao svoje drzave, sto bi vremenom rezultiralo strateskim okretanjem srpskog naroda ka BiH, njegovom borbom za BiH i ostajanjem, a samim tim i snazenjem srpske pozicije u stvarima koje su gore podrobno opisane. Ovo bi djelovalo stimulativno i na bosanske Hrvate, sto bi definitivno bila prekretnica politike u BiH, tri zajednice bi gradile BiH i borile se za svoju poziciju, sto bi rezultiralo stvaranjem moderne multietnicke drzave ravnopravnih naroda i gradana, pa jos u EU. Medutim, to bi pomutilo planove "stopostotmana" da realizuje bosnjacki nacionalisticki super projekt XXI vijeka. Tako da je rusenjem "aprilskog paketa" uspio u namjeri da radikalizuje "srpskog lidera" koji je bio spreman da vodi umjerenu srpsku struju, uspio da kod stotina hiljada Srba unisti i zadnje mrvice prihvatanja BiH kao svoje drzave, drasticno uspori napredak BiH na evropskom putu, a to neminovno znaci i ekonomsko zaostajanje, koje je jedini garant realizacije dvotrecinske vecine iz super-projekta. Zalosno je da "stopostotman" ovakvim nacionalistickim djelovanjem, zamotanim i zamaskiranim u ideje gradanske drzave trosi svaku mogucnost stvaranja i multinacionalne zemlje, a kamoli gradanskog drustva. Takode je zalosno da nasankani "srpski lider" misli da je pobjednik u ovoj igri, a ne vidi da je postao pijun preciznog plana da od umjerenog srpskog lidera postane ultraradikalni i tako nanese veoma tezak udarac poziciji srpskog naroda u BiH i bude glavni realizator stvaranja dvotrecinske vecine bosnjackog naroda u BiH. Bilo bi dobro kada bi se "srpski lider" izborio sa silinom, velikom moci i snagom koja ga nosa po oblacima, koja mu ne da da realno sagleda istorijski proces koji se odvija, koja ga cini nedoraslim i nezrelim za istorijski trenutak, da se vrati na umjereni kurs, da postane motor integracija BiH u EU, da vrati Srbe svojoj BiH, da vrati Srbe svom Sarajevu, kako bi pomogao i Srbima i Hrvatima i Bosnjacima i svim gradanima ove napacene zemlje. "Stopostotman" je vec kaznjen na proteklim izborima od nenacionalistickog jezgra bosnjackog naroda, a "srpski lider", ako to shvati na pravi nacin, ima sansu da ude u istoriju kao covjek koji je jednu "tesku" zemlju integrisao u Evropu, gdje bih mu zelio, i podrzao ga, da gradi evropsku karijeru, kao Slovenac Rupel, kao Finac Oli Rehn, kao Slovak Miroslav Lajcak (naravno pod uslovom da za njim u Evropu ne krenu krivicne prijave za kriminal i korupciju), ili u suprotnom, ako to ne shvati, nek' onda slobodnim padom sa visine sopstvene osionosti tresne u balkanski mulj i ostane zapamcen kao jos jedan u nizu destruktivnih balkanskih lidera (narocito srpskih), ali, nazalost, sa katastrofalnim posljedicama po sopstveni narod... (Objavljeno u magazinu Dani, broj 605, 16. januara 2009.)