Rat u Bosni i Hercegovini je opce prihvaceni naziv za medunarodni vojni sukob na podrucju Bosne i Hercegovine, koji je trajao od 6. aprila 1992. do 14. septembra 1995. godine izmedu Srbije i Crne Gore, Republike Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatske.
Bosna i Hercegovina je zvanicno podigla optuznicu protiv Srbije i Crne Gore za genocid pred Medunarodnim sudom pravde. Sud je 21. februara 2007. objavio presudu u kojoj je zakljucio da je rat imao medunarodni karakter.
Pretpostavlja se da je u gotovo cetvorogodisnjem ratu stradalo izmedu 100.000 i 200.000 ljudi, dok je preko dva miliona stanovnika moralo napustiti svoje domove.
Raspad Jugoslavije
Rat u Bosni i Hercegovini je usko vezan sa raspadom Jugoslavije. Jugoslavenska kriza pocinje slabljenjem dotadasnje komunisticke vlasti, a sto se moze okarakterisati kao dio opcih promjena koje su uslijedile zavrsetkom Hladnog rata u svijetu. U slucaju Jugoslavije, komunizam je sve vise gubio ideolosku snagu pred najezdom nacionalistickih i separatistickih ideologija krajem 1988. i pocetkom 1989. godine, narocito u Srbiji i Hrvatskoj, potom u Bosni i Hercegovini, te u manjoj mjeri i u Sloveniji.
Ovaj proces je takoder proporcionalan sa dolaskom Slobodana Milosevica na vlast u Srbiji, koji je svoj put zapoceo odazivajuci se na budenje iste nacionalisticke ideologije, te postavljajuci se kao voda Srba na Kosovu 1989. godine. Osnovni cilj Miloseviceve politike je bilo osvajanje vlasti i dominacije nad jugoslovenskom federacijom. Da bi ostvario svoj cilj, Milosevic je iscenirao nekoliko procesa, koji su doveli do preuzimanju vlasti prije svega u Vojvodini i Crnoj Gori, postavljajuci na vlast garnituru politicara koji su odgovarali njegovoj viziji buduce Jugoslavije. Ta vizija se zasnivala na dominaciji Srbije kao najmnogoljudnije republike u SFRJ, te Milosevicu kao vodi Srbije. Kriza Jugoslavije se pogorsava nakon sto Milosevic manipulise proces, koji je doveo do obaranja vlasti Kosovskih Albanaca na Kosovu, nakon cega konsolidira kontrolu nad gotovo pola Jugoslavije. Ovakav odnos snaga dovodi do reakcije drugih republika, a prevenstveno Slovenije.
Na 14. kongresu Saveza komunista Jugoslavije 20. januara 1990. godine Milosevic je po prvi put upotrebio svoju dominaciju za obstrukciju mnogih Ustavnih amandmana, koje su slovenski predstavnici u saveznom parlamentu pokusali da sprovedu, kako bi se ponovo uspostavio balans u snagama izmedu saveznih republika. Kongres se zavrsava debaklom i napustanjem delegata iz Slovenije i Hrvatske, sto se moze okarakterisati i kao pocetak raspada Jugoslavije.
Produbljenje krize omogucava nacionalistickim opcijama da dodu do vlasti, medu kojima najvise dolazi do izrazaja Franjo Tudman u Hrvatskoj, koji se javlja kao pandan Milosevicevoj nacionalistickoj politici. Slovenija i Hrvatska nedugo potom zapocinju proces osamostaljivanja i proglasavanja nezavisnosti, koji vode u oruzane sukobe. Ovo je pogotovo slucaj sa Hrvatskom, koja je u to vrijeme imala izrazenu srpsku manjinu, kako u provinciji (sjeverna Dalmacija i podrucje oko Knina, Lika, Kordun, Banija), tako i u velikim gradovima (Zagreb, Rijeka, Split, Osijek, Zadar, Vukovar).
Situacija u Bosni i Hercegovini
Popis stanovnistva na dan 31. marta 1991. godine za BiH navodi ukupno 4.377.033 stanovnika.
Izvod iz popisa stanovnistva BiH 1991. godine |
|---|
Narod | Broj | Udio u ukupnom broju stanovnika |
Bosnjaci1 | 1.902.956 | 43.47 % |
Srbi | 1.366.104 | 31.21 % |
Hrvati | 760.852 | 17.38 % |
Jugoslaveni | 242.682 | 5.54 % |
Ostali2 | 104.439 | 2.38 % |
1 Pri popisu stanovnistva 1991. godine nije postojala mogucnost izjasnjavanja kao Bosnjak.
2 Pod kategoriju ostali su navedeni slijedeci narodi i narodnosti: Crnogorci, Makedonci, Slovenci, Albanci, cesi, Italijani, zidovi, Madari, Nijemci, Poljaci, Romi, Rumuni, Rusi, Rusini, Slovaci, Turci, Ukrajinci, te ostali sa nepoznatim, regionalnim i neizjavljenom nacionalnom pripadnoscu.
Po popisu stanovnistva Bosnjaci su bili vecina u 45 opcina (u 13 relativna, u 31 apsolutna), Srbi u 34 opcina (5 relativna, 29 apsolutna), a Hrvati su bili vecina u 20 opcina (6 relativna, 14 apsolutna).vidi Popis stanovnistva u Bosni i Hercegovini 1991.
Na prvim slobodnim demokratskim izborima u novembru 1990. godine pobijedila je koalicija tri najvece nacionalne stranke u zemlji sastavljena od Stranke demokratske akcije (SDA), Srpske demokratske stranke (SDS) i Hrvatske demokratske zajednice BiH (HDZ BiH). vidi Izbori u Bosni i Hercegovini
Izvod iz rezultata izbora 1990.godine u BiH |
|---|
Politicka partija | Broj predstavnika | Procenat osvojenih glasova |
Stranka demokratske akcije SDA | 86 | - % |
Srpska demokratska stranka SDS | 72 | - % |
Hrvatska demokratska zajednica BiH HDZ BiH | 46 | - % |
Ostali1 | 26 | - % |
1
Nacionalne stranke su, bez obzira na povremena prepucavanja i uzajamne optuzbe oko metoda agitacije (npr. nerijetko vezanje zelene zastave SDA i hrvatske sahovnice) i bojazan da se ne napravi politicki savez Bosnjaka i Hrvata protiv Srba, ipak su uspostavile precutni savez. Iako su se programski i politicki medusobno razlikovale, osnovni razlog koji ih je povezivao i stvarao idilu harmonije i tolerancije bio je antikomunizam, odnosno zajednicka zelja da dotadasnjoj socijalistickoj vlasti u zemlji dode kraj.
Stranke su podijelile vlast po nacionalnom kljucu, tako da je za predsjednika Predsjednistva Republike BiH izabran Bosnjak, prvobitno Fikret Abdic, koji je mjesto ustupio Aliji Izetbegovicu. Za predsjednika Skupstine izabran je Srbin Momcilo Krajisnik, a za predsjednika Vlade Hrvat Jure Pelivan. Sporazum o podjeli vlasti funkcionirao je za vrijeme izborne utrke, u pobjedi na izborima, te u podjeli funkcija, cime je ustvari i okoncan.
Zavrsetak raspada SFRJ, zapocet slovenskim proglasenjem nezavisnosti i kratkotrajnim ratom protiv JNA, nastavio se intenziviranjem napora Hrvatske na sticanju nezavisnosti. U Hrvatskoj su u ljeto 1991. godine intenzivirani ratni sukobi izmedu JNA i Hrvatske vojske (tada republickog Ministarstva unutarnjih poslova (MUPH) i jedinica Zbora narodne garde (ZNG). JNA je koristila teritorije BiH kao odskocnu dasku za vojne operacije i pomaganje pobune dijela srpskog stanovnistva u Hrvatskoj, a sve komunikacije prema pobunjenim Srbima u tzv. Krajini i zapadnoj Slavoniji isle su preko teritorija BiH. Nakon isteka tromjesecnog moratorija na proglasenje nezavisnosti, sklopljenog uz posredovanje predstavnika Evropske zajednice na Brionima u julu 1991. godine, JNA proglasava djelomicnu mobilizaciju 3. oktobra 1991.godine, a Hrvatska 8. oktobra 1991. godine proglasava prekid svih veza s ostatkom SFRJ.
Skupstina BiH je, reagirajuci na slijed dogadaja, 15. oktobra 1991. godine donijela Akt o reafirmaciji suverenosti Republike Bosne i Hercegovine. Tim cinom odluceno je da se povuku predstavnici BiH iz rada saveznih organa dok se ne postigne dogovor izmedu svih republika koje sacinjavaju Jugoslaviju. Na to su pristali predstavnici SDA i HDZ, dok su predstavnici SDS-a odbili djelovati po donesenom aktu.
Na razini Predsjednistva i Vlade BiH donesena je odluka prema kojoj se regruti i rezervni sastav nece slati u JNA. Ujedno, mobilizirani su rezervni odredi MUP-a BiH i upuceni prema Bosanskoj Gradiski i Bosanskoj Kostajnici da bi sprijecili eventualne sukobe i napade na Hrvatsku iz BiH. Ipak, nisu uspjeli u svom zadatku, jer su ih zaustavile srpske paravojne formacije.
Od sredine septembra do sredine novembra 1991. godine, oslanjajuci se na opcine u kojim je osvojio vlast, SDS uspostavlja tzv. srpske autonomne oblasti (SAO), koje su u svim svojim djelovanjima bile nezavisne od centralne vlasti. Kao vrhunac, uslijedio je referendum srpskog naroda, 9. i 10. novembra 1991. godine, na kojem su Srbi izglasali uspostavljanje tzv. samostalne srpske republike u granicama BiH, s namjerom prikljucenja ostacima SFRJ. Bosanska Vlada u Sarajevu iznijela je stav da referendum smatra neustavnim i nevazecim, tako da nije poduzela nikakve dalje mjere. Kao odgovor na poteze SDS-a, HDZ BiH je 12. novembra 1991. godine proglasio tzv. Hrvatsku zajednicu Posavine u Bosanskom Brodu, a 18. novembra 1991. godine u Grudama je proglasena i tzv. Hrvatska zajednica Herceg Bosna (HZHB).
SDS je 9. januara 1992. godine "autonomne oblasti" formalno proglasio tzv. Srpskom Republikom Bosnom i Hercegovinom (kasnije preimenovana u Republiku Srpsku - RS) prije nego sto je Skupstina BiH 25. januara 1992. godine uopste donijela odluku da se odrzi referendum o nezavisnosti. Potom je uslijedilo proglasenje tzv. Hrvatske zajednice Sredisnje Bosne 27. januara 1992. godine. U srpskom slucaju, stvaranje autonomnih oblasti je bilo prenosenje recepta pobune iz Hrvatske na bosanskohercegovacki teritorij. U dijelovima zemlje gdje je osvojio vecinu glasova, a time i mandat, SDS je postojeci drzavno-upravni aparat podredio svojim ciljevima i te opcine su mu sluzile kao baza za dalje ratne pripreme. Tamo gdje nije osvojio vecinu, SDS je poceo planirati stvaranje tzv. srpskih opcina, sto je odgovaralo njihovoj viziji nacionalne podjele, u kojem bi bile stvorene posebne institucije samo za Srbe.
Iznenadenje je bilo stvaranje hrvatskih zajednica, koje su podsjecale na srpske autonomne oblasti. Obje vrste ekskluzivno nacionalnih teritorijalno upravnih jedinica nastajale su na podrucjima gdje su nacionalne stranke osvojile vecinu, a time i vlast, pa nije bilo stvarne potrebe za utemeljivanje dodatnog upravnog aparata uz vec postojeci, koji je bio pod njihovim nadzorom. Stvaranje takvih oblasti i zajednica objasnjavalo se brigom za zastitu naroda. S obzirom da ustavna prava Srba i Hrvata u RBiH nisu bila ugrozavana, a njihovo ucesce u drzavnoj vlasti bilo je proporcionalno, stvaranje nacionalnih zajednica je predstavljalo antiustavni pokusaj podjele drzave i pripajanja teritorija susjednim drzavama po planovima i kartama politickog vodstva Srbije i Hrvatske. Sami akti su obrazlozeni organiziranjem pojedinog naroda, samoupravom usljed nesposobnosti i neusaglasenosti centralnog aparata, kao i samoodbranom usljed neefikasnosti republickog MUP-a, te raspadom Teritorijalne odbrane BiH i osnivanjem niza paravojnih jedinica po nacionalnoj osnovi (Patriotska liga, Hrvatsko vijece odbrane, te niza srpskih dobrovoljackih jedinica, koje su potpomagane od strane JNA i dobrovoljackih jedinica sa teritorije Srbije). Samim tim cinom bile su jasne poruke vodecih politicara koji su govorili o jedinstvu i nedjeljivosti BiH, a radili na podjeli BiH stvaranjem nezavisne vlasti, posebne policije, uprave, vojske, komunikacijskog i monetarnog sistema.
Odgovor na neustavno stvaranje novih teritorijalno politickih jedinica u Republici BiH bio je pokusaj drzavnih organa da se po svaku cijenu ocuva mir. Politicke stranke SDS i HDZ su, uz SDA, izbornim rezultatima stekle legalitet, uz pretpostavljeni legitimitet da ucestvuju u republickoj vlasti. Uz lojalne gradane, postojale su i struje koje su intenzivno radile na razbijanju zemlje. U situaciji neproglasene vojne okupacije, otvorene pripreme za odbranu bile su izrazito otezane i ometane. Uz ocevidno razbijacku politiku SDS-a, uloga treceg partnera u vlasti, HDZ-a, bila je ambivalentna. Dok je dio HDZ-a BiH (uvjetno nazvan bosanskim) radio na stabilizaciji stanja u drzavi (izjasnjavanje na Referendumu o nezavisnosti zemlje, sudjelovanje u odbrambenim naporima), drugi dio (uvjetno nazvan hercegovacki) je povlacio poteze koji su pridonosili destabilizaciji drzave (stvaranje hrvatskih zajednica, pregovaranje s ekstremnim krilom SDS-a, ciji su vrhunac sastanci Boban-Karadzic u Grazu). U takvoj situaciji, s otvorenim protivnikom i nestabilnim saveznikom, inzistiranje SDA na ocuvanju mira po svaku cijenu pokazuje se kao logican izbor. Naknadni pregled aktivnosti drzavnih predstavnika ukazuje da se razdoblje prije rata iskoristilo za brojne medunarodne kontakte i trazenje pomoci. S pravom se moze ustvrditi kako je glavni strategijski cilj bilo dobivanje medunarodnog priznanja, nakon ispunjenja postavljenih uvjeta za priznanje od strane Evropske zajednice. Da BiH nije stekla medunarodno priznanje prije rata, upitno je da li bi to pravo, s obzirom na intenzitet agresije, uspjela ostvariti tokom rata.
Poceci rata
Rast napetosti u Republici BiH doveo je do masovnog licnog naoruzavanja i porasta broja incidenata. Prema podacima republickog MUP-a iz juna 1991. godine, 92.500 Bosnjaka prijavilo je 110.400 komada oruzja, 131.900 Srba prijavilo je 157.200 komada oruzja, a 43.000 Hrvata je prijavilo 51.800 komada oruzja. Smatra se da je stvarni broj oruzja u posjedu gradana bio gotovo triput veci.
Prvi znak rata u BiH bilo je unistenje sela Ravno, u istocnoj Hercegovini, nastanjenog Hrvatima, u srpskom okruzenju, u novembru 1991. godine. Selo je napadnuto u djelovanju JNA u agresiji prema Hrvatskoj u akciji u smjeru Dubrovnika. Nakon unistenja sela, uslijed politicke neorganiziranosti bosanskohercegovackih politicara, kao i vojne nespremnosti i neorganiziranosti, dolazilo je do nekorektnih izjava pojedinih politicara, koje su unosile razdor i nesporazume u politickom vrhu. Propagadnim djelovanjem JNA, mogle su se cuti izjave pojedinih novinara da selo Ravno uopce nije u BiH. Selo je unisteno u ratnim operacijama JNA i crnogorskih rezervista radi osvajanja Dubrovnika. Na primjeru Ravnog, pokazala se nemogucnost republickog rukovodstva da sprijeci koristenje teritorija BiH od strane JNA kao poligona za napad na Hrvatsku.
Propagandnim ratom JNA mogu se takode dodati napadi srpskih paravojnih formacija u Posavini, koji su na tadasnjoj Radio televiziji Sarajevo prikazani, kao marginalni lokalni sukob, sa posjetom na licu mjesta, tada politicki visoko rangiranih Fikreta Abdica i Biljane Plavsic. Slicne akcije poduzimali su i drugi politicari (Stjepan Kljuic) npr. u propustanju kolone tenkova na Gornjem Malovanu, koja je zaustavljena od lokalnog stanovnistva i politicki organiziranih pojedinaca. Kolona je propustena i tenkovi su kasnije koristeni u akcijama zauzimanja Kupresa. Takode je interesantna akcija zauzimanja releje na Vlasicu 1992. godine, koja je direktno prenosena na Prvom programu Radio Sarajeva. Sve do zauzimanja releja od strane JNA, mogli su se cuti komentari zaposlenika, kao i poziv na pomoc. Nakon zauzimanja releja, emitovanje programa je nastavljeno bez komentara.
Od jeseni 1991. godine do pocetka rata, sirom Bosne i Hercegovine dolazi do brojnih incidenata. Tako patrole MUP-a BiH presrecu kamione s oruzjem za koje niko ne zna "odakle su i kuda idu", rezervisti iz Srbije i Crne Gore, mobilizirani za rat protiv Hrvatske prilikom prolaza kroz BiH, cesto prave ekscese i otvaraju nasumicnu vatru radi zaplasivanja stanovnistva, pojavljuju se barikade i samozvani "organi reda" vrse kontrolu saobracaja. Sve cesce su nocne pucnjave.
Sve veci broj incidenata, dolazak jedinica JNA koje su se povukle iz Hrvatske i Slovenije, crnogorskih i srpskih rezervista, doveli su do toga da je republicko vodstvo mobiliziralo dio rezervnog sastava republickog MUP-a, jedinog oruzanog sastava koji je zadrzan pod nadzorom republickih vlasti. Uz mobilizaciju rezervnog sastava MUP-a i JNA je poceo provoditi mobilizaciju, iako je republicko Predsjednistvo preporucilo neodazivanje na te pozive. Na pozive JNA odazivali su se uglavnom Srbi, dok su Bosnjaci i Hrvati odlazili u rezervni sastav MUP-a. Da bi se odrzao red, cak su, u dogovoru sa zapovjednikom Sarajevske vojne oblasti, generalom Milutinom Kukanjcem, uspostavljene mjesovite patrole MUP-a BiH i JNA, bez vecih rezultata. Iako je zapovjednistvo nad bosanskohercegovackom TO-om spadalo u nadleznost republickih vlasti, JNA je akcijom izmjestanja oruzja TO-a pod svoj nadzor razoruzao tu formaciju. Ujedno, veliki broj kadrova TO-a, kao i zapovjednik general Vukosavljevic bili su Srbi, sto je dodatno otezavalo pristup mobilizacijskim spiskovima. Oduzimanje oruzja Teritorijalne odbrane od strane JNA nije islo jednostavno i bez otpora. U opcinama sa vecinskim hrvatskim i bosnjackim stanovnistvom, opcinske su vlasti uspjesno odbile predavanje oruzja JNA i opkoljavanjem i zauzimanjem skladista opreme JNA, dosle do neznatnih zaliha oruzja i materijalno tehnickih sredstava. Politicki sukobi izmedu HDZ BiH i SDA u tim opcinama zapoceti su nacinom podjele plijena, te organizacijom blokade manjih skladista u sredisnjoj Bosni.
Antiratni protesti
| Antiratni protesti u Sarajevu 1992. |
Gradanski protesti protiv rata na ulicama Sarajeva 1992. godine.
Pocetkom 1992. godine u Sarajevu i sirom BiH se javljaju antiratni protesti.
Referendum 1992.
Referendum o nezavisnosti BiH proveden je 29. februara i 1. marta 1992., na kojem je 64 do 67% od birackog tijela izaslo na glasanje, a gotovo 98% je glasalo za nezavisnost. Kao odgovor na Referendum, srpske paravojne jedinice su podigle u razdoblju od 1. do 5. marta barikade u Sarajevu i u drugim bosanskohercegovackim gradovima (Bosanski amac, Derventa, Odzak), medu kojima se izdvaja Bosanski Brod, oko kojeg su se razbuktale oruzane borbe. U Bosanskom Brodu pripadnici srpske paravojne jedinice su nakon Referenduma (1. mart 1992.) podigli barikadu, koju su polahko pomicali prema mostu na Savi. Nakon dva dana, 3. marta 1992., blokirali su most praznom cisternom. Na policijsku patrolu koja je pokusala ukloniti barikadu otvorena je paljba, a policajci su na nju uzvratili i uspjeli ukloniti barikadu, nakon cega se sukob razbuktao da bi se s manjim ili vecim intenzitetom (razmjenjivanje pjesacke i topnicke paljbe) nastavio do sluzbenog pocetka rata.
Tokom marta rukovodstvo SDS-a zavrsava pripreme za pocetak rata. Dovrsava se formiranje "srpskih opstina", kao paralelnih organa vlasti, tamo gdje SDS nije pobijedio na izborima, i vrse se pripreme za izdvajanje srpskih kadrova iz republickog MUP-a koji su trebali ciniti srpski MUP. Potkraj marta biljeze se mjestimicna puskaranja (23. marta u Gorazdu; 29. marta u Kupresu, Mostaru i Derventi), da bi se sukobi od pocetka aprila 1992. prosirili cijelom Bosnom i Hercegovinom:
| Datum | Mjesto | Dogadaj |
|---|
1. | 1. april | Bijeljina | Pocinju sukobi izmedu Srpske garde pod vodstvom zeljka Raznatovica-Arkana i Patriotske lige. |
2. | 1. april | cOitluk | JNA blokira saobracajnice prema gradu. |
3. | 1. april | Mostar | JNA povlaci snage iz grada. |
4. | 1. april | Kupres | Stanovnistvo se evakuira iz grada. |
5. | 1. april | Sarajevo | Organizovan miting milicionera protiv podjela u MUP-u. |
6. | 3. april | Banja Luka | "Srpske odbrambene snage" preuzimaju kontrolu nad gradom. |
7. | 3. april | Livno, Tuzla | Pocinje mobilizacija TO-a. |
8. | 3. april | Mostar | Pred kasarnom "Mostarski bataljon" eksplodira kamion cisterna napunjena eksplozivom, sto oznacava pocetak rata u tom gradu, koji je vise od mjesec dana bio izlozen teroru rezervista JNA iz Crne Gore. |
9. | 4. april | Bijeljina | Arkanova Srpska garda ovladala je Bijeljinom. |
10. | 4. april | Bosanski Brod | JNA i jedinice pod kontrolom SDS vrse opci napad vatrom iz minobacaca, topova i VBR-a. |
11. | 4. april | Neum | Opcinsko predsjednistvo proglasava opcu mobilizaciju za mir u Sarajevu i Mostaru. |
12. | 4. april / 5. april | Sarajevo | Te noci, paravojne jedinice SDS-a izvele su napad na neke policijske stanice u gradu. |
13. | 5. april | Mostar, Sarajevo | Demonstracije za mir. |
14. | 5. april | Sarajevo | Srpski MUP napada skolu MUP-a na Vracama u Sarajevu. |
15. | 5. april | Neum | Napad JNA. |
16. | 6. april | Mostar | Na dan priznanja od strane Evropske unije, pocinje mobilizacija TO grada. |
17. | 6. april | Sarajevo | Nastavljeni sukobi. |
18. | 6. april | Visoko | Proglaseno vanredno stanje u Visokom, uspostavljanje Protivdiverzantskog voda Teritorijalne Odbrane |
19. | 7. april | iroki Brijeg | JNA raketira Siroki Brijeg istog dana kada Sjedinjene Americke Drzave priznaju BiH, Hrvatsku i Sloveniju. Predsjednik Predsjednistva BiH Alija Izetbegovic prosvjeduje kod Blagoja Adzica izjavljujuci da je to napad na hrvatski narod i medunarodno priznatu i suverenu Republiku Bosnu i Hercegovinu. Istog dana tzv. srpska Skupstina BiH zavrsava svoju 15. sjednicu. Njezin predsjednik Momcilo Krajisnik (koji je istovremeno bio predsjednik Skupstine RBiH) potpisao je dokument o proglasenju nezavisne srpske republike. Paralelno, srpski predstavnici u Predsjednistvu RBiH, Biljana Plavsic i Nikola Koljevic, povlace se iz Predsjednistva RBiH. |
20. | 8. april | Sarajevo | Predsjednistvo RBiH donosi odluku o stvaranju TO-a RBiH kao republicke oruzane sile umjesto dotadasnjeg TO-a. |
21. | 8. april | Grude | U Grudama, na sjednici Hrvatske Zajednice Herceg Bosne (HZHB) osnovano je Hrvatsko vijece odbrane (HVO). Na sastanku je receno da HZ HB ne prihvata iskompromitiranu TO kao svoju vojnu strukturu, smatra da je odluka Predsjednistva BiH o TO BiH politicki nepromisljena, te da su sve formacije osim HVO-a na podrucju HZ HB nelegalne ili neprijateljske; |
22. | 9. april | Zvornik | Jedinice "Srpske opcine Zvornik" osvojile su grad koji su najprije napale tenkovske snage JNA, a za njima su usli pripadnici Srpske garde Željka Raznatovica-Arkana |
23. | 10. april | Kupres | Srpske snage potpomognute JNA zauzimaju grad. |
24. | 10. april | Bosanski Brod, Derventa | Pjesacko-topnicke bitke. Istog dana, izlasnik Evropske zajednice Jose Cutilheiro pregovara s Alijom Izetbegovicem i Radovanom Karadzicem. |
25. | 11. april | cOitluk | Napad na grad. |
26. | 11. april | Livno, iroki Brijeg | Zracne uzbune. |
27. | 11. april | Modrica | JNA ulazi u grad. |
28. | 11. april | Foca | JNA vrsi topnicke napade na grad. |
29. | 11. april | Visegrad | Grupa pod vodstvom Murata abanovica zauzima branu u Visegradu i prijeti dizanjem brane u vazduh ako JNA ne prestane s napadima na Visegrad i ne dopusti evakuaciju stanovnistva iz grada. Tog dana je Predsjednistvo RBiH donijelo Ukaz o potcinjavanju svih jedinica TO-a BiH do 15. aprila 1992. Oni koji se ne jave do tog datuma, smatrace se ilegalnim jedinicama. |
30. | 14. april | Derventa | Zauzeto skladiste TO-a Dervente i predano TO-u BiH. |
31. | 14. april | Sarajevo | Zatvoren aerodrom Butmir. |
32. | 14. april | Hrvatska | U Hrvatskoj 40.000 izbjeglica iz BiH, uglavnom iz zapadne Hercegovine. |
Kao sto je vidljivo iz djelomicne hronologije dogadaja u prvoj polovini aprila 1992., ratni sukobi u Bosni i Hercegovini poceli su i prije sluzbenog pocetka rata, 6. aprila 1992. godine, kad je napadnuto Sarajevo. S obzirom da je jos u novembru 1991. godine napadnuto i unisteno selo Ravno u istocnoj Hercegovini u operaciji odmazde JNA, to bi se moglo smatrati predpocetkom rata. Borbe u Bosanskoj Posavini, koje su se razbuktale u martu 1992. godine, takoder predstavljaju "rat prije rata". Ali, kao primjer metodologije djelovanja JNA i srpskih paravojnih jedinica moze se uzeti Bijeljina, u kojoj su borbe trajale od 1. do 4. aprila 1992.godine. Paravojna jedinica Arkanove Srpske garde pocela je napad na grad, gdje im se suprotstavila manja grupa pripadnika Patriotske lige. Oni su uspjeli slomiti otpor i poceli su s masovnim egzekucijama, koje nisu bile manifestacija "ratnog ludila", nego sistematicno uklanjanje videnijih ljudi, kao i bosnjackog stanovnistva. Operacija u Bijeljini imala je dvostruki zadatak.
Prvo: Bijeljina je komunikacijski znacajna, jer je ona sjeciste dvaju krakova kojima su poceli srpski napadi na BiH - sjevernobosanskog (posavskog) i istocnobosanskog (drinskog) pravca. Ovladavanje Bijeljinom, sredisnjim gradom Semberije, omogucilo je potpunu kontrolu toga kraja, osiguranje zaleda prema Srbiji, a time i logisticku potporu. Kontrolom Semberije osigurao se nadzor nad donjim tokom rijeke Save i uscem Drine u Savu.
Drugo: Brutalnost kojom je izvrsen napad, njegova medijska pokrivenost, paradna dotjeranost i pokazna opremljenost Arkanovih Tigrova ponajprije su imali funkciju zastrasivanja bosanskohercegovackog stanovnistva. Napad je izvrsen uoci Bajrama, kao jos jedan simbolicni cin. Bijeljina je bila generalna proba prije pocetka otvorenog sukoba. U zauzecu Bijeljine vidljiv je obrazac kasnijeg djelovanja JNA i srpskih paravojnih jedinica.
Taj se obrazac u praksi manifestirao koncentracijom nadmocnih snaga, uz potporu oklopno mehaniziranih jedinica i topnistva. Grad predviden za zauzimanje bio bi okruzen i prometne komunikacije stavljene pod kontrolu. Putem sredstava javnog informisanja lokalno stanovnistvo je pozivano na nepruzanje otpora, najcesce koristenjem sintagmi o "Jugoslaviji" i "bratstvu i jedinstvu". U slucaju slabijeg otpora, osvajanje grada preuzimale su na sebe pjesacke jedinice koje je karakterizirala brutalnost prema zarobljenicima i civilnom stanovnistvu. Uz likvidaciju predstavnika legalnih vlasti i uglednijih gradana pocinjalo se s etnickim ciscenjem, a paravojne jedinice su kao nagradu sticale pravo na pljacku. Ako bi doslo do jaceg otpora (koji su u praksi najcesce pruzale lokalne snage naoruzane licnim naoruzanjem), pjesastvo bi stalo i pozvalo topnistvo da "omeksa otpor". Uopste, srpske snage uglavnom su izbjegavale direktnu borbu i koristile su se neselektivno topnistvom gdje god je to bilo moguce. Takav nacin upotrebe topnistva srpski general Mladic je kasnije u opsadi Sarajeva definisao kao "razvlacenje pameti".
Tok rata
Cetnicka ofanziva
Namjera JNA bila je ovladati teritorijom Bosne i Hercegovine u kratkom vremenu, najvjerovatnije do kraja ljeta 1992. Stoga je poduzet opci napad na cetiri glavna pravca:
Sarajevo
Cilj JNA bio je ovladati glavnim gradom i zauzeti sve drzavne institucije. Srpske paravojne formacije su se pridruzile JNA u sprovodenju plana. Pocele su dizati barikade u gradu, s namjerom da ga presijeku napola. Istovremeno, u gradu su poceli djelovati brojni snajperisti, s namjerom sijanja panike i paralize zivota. Patriotska liga je odgovorila podizanjem kontrabarikada i razbijanjem srpskih barikada, te je tako uspjela ocistiti jezgro grada i uspostaviti unutrasnje komunikacije. Kako je JNA djelomicno izasla na ranije pripremljene polozaje u okolini grada, pocela su neselektivna djelovanja topnickim orudima po samome gradu. Sefer Halilovic, zapovjednik Glavnog staba Armije RBiH, je u augustu 1992. procijenio da se u srpskoj opsadi Sarajeva na okolnim brdima nalazi 450 artiljerijskih oruda svih mogucih kalibara, sa oko 120 tenkova, 200 oklopnih transportera i masa protuavionskih topova.
Jedinice JNA su 2. maja 1992. godine u prodoru pokusale zauzeti centar grada i zgradu Predsjednistva RBiH, ali su u zestokom okrsaju odbacene. Toga dana, dolazi do zarobljavanja predsjednika Izetbegovica na sarajevskom aerodromu. Istog poslijepodneva odbrambene snage BiH opkoljavaju kasarnu JNA u centru grada. TVSA uspostavlja vezu sa Izetbegovicem u kojem predsjednik porucuje medunarodnoj javnosti da je talac srpskih snaga. cOlanovi Predsjednistva RBiH (Ejup Ganic i Stjepan Kljujic) pokusavaju animirati svjetsku javnost na otmicu predsjednika. Nakon pregovora bosanske i srpske strane uz posredstvo UNPROFOR-a dogovorena je razmjena Izetbegovica za generala 2. vojne oblasti, Milutina Kukanjca uz slobodan izlazak JNA sa kompletnim naoruzanjem. Prilikom izlaska kolona je napadnuta i presjecena u Dobrovoljackoj ulici i tom prilikom ubijen i ranjen veci broj vojnika dok su ostali zarobljeni.
Za vrijeme Izetbegovicevog zatocenistva, doslo je do pokusaja preuzimanja vlasti od Fikreta Abdica, tada clana Predsjednistva RBiH. Abdic je onemogucen u svom naumu, nakon cega se on povlaci u Cazinsku krajinu.
Linije fronta oko Sarajeva uspostavljaju se u aprilu i maju, da bi se ustalile i uglavnom ostale nepromijenjene (unutrasnji prsten opsade) do kraja rata.
Podrinje
Cilj napada JNA bio je ovladavanje tokom rijeke Drine, presjecanje komunikacije BiH i Sandzaka i etnicko ciscenje bosnjackog stanovnistva iz sliva rijeke na potezu od Bijeljine do Foce. Gornji tok rijeke Drine je slabo naseljen, a u istocnoj Hercegovini zivi pretezno srpsko stanovnistvo, tako da juzno od Foce nije bilo znacajnijih ratnih ciljeva. Srpske snage zauzele su Bijeljinu, Zvornik, Visegrad i Focu, dok su se Srebrenica i Gorazde odbranili i potkraj ljeta su lokalne snage Armije RBiH uspjele osloboditi znacajnu teritoriju i izbiti na rijeku Drinu, a dijelom i na drzavnu granicu.
Posavina
Cilj djelovanja JNA bio je ovladavanje tokom rijeke Save i podrucjem Posavine, uspostavljanje sigurnog koridora koji bi zapadne dijelove BiH, koje su vec nadzirali Srbi (banjalucka i dobojska regija), kao i krajine u Hrvatskoj kopnenim putem povezali sa Srbijom. U tu svrhu angaziraju se krupni oklopno-mehanizirani sastavi, i cijelo ljeto vode se intenzivne borbe. Sjeverni dio Posavine (uz Savu) pod nadzorom je HVO-a, koji intenzivno potpomaze Hrvatska vojska, uz pruzanje logistike na frontu i ucestvujuci i s krupnijim sastavima. Glavni problem odbrane sjevera Bosanske Posavine bio je postojanje dviju linija zapovijedanja - politicke i vojne. Dok je vojna logika nalagala odsudnu odbranu i presjecanje koridora prema Krajini, cime bi se ubrzao i pad Krajine u Hrvatskoj, a snage HV-a i HVO-a bile su dovoljno opremljene i motivirane za uspjesno izvrsenje takvih operacija, politicki argument je presudio i doslo je do povlacenja HV-a iz Bosanske Posavine, nakon cega je uslijedilo i srpsko zauzimanje toga dijela BiH.
Juzni dio Posavine (Gradacac, Brcko) pod nadzorom je Armije RBIH. Ljeto 1992. proslo je u zestokim ofanzivama i protuofenzivama, ali je krajnji rezultat za srpsku stranu bio povoljan. Srbi su imali tri faze ofenzivnih djelovanja. U aprilu i maju su zauzeli Bosanski amac (17. april 1992.) i Brcko (7. maj 1992.). U junu su zauzeli Derventu (7. juni 1992.), Modricu (10. juna 1992.) i Odzak (13. juna 1992.), a konacni slom odbrane uslijedio je 6. oktobra 1992. godine srpskom okupacijom Bosanskog Broda. U razdobljima izmedu srpskih ofanziva slijedile su protuofenzive HV-a i HVO-a, u kojima se, navodno, uspjele doci do ispred Doboja, ali su tada zaustavljene politickim direktivama. Na svom dijelu fronta, Armija RBiH zabiljezila je uspjeh odbranom Gradacca, a manje je poznat podatak da su jedinice Armije RBiH do 1993. godine drzale ratnu liniju u predgradima Brckog na priblizno kilometar od rijeke Save. Na sjevernoj strani Posavine, pod nadzorom HVO-a se odrzala samo enklava kod Orasja, gdje se lokalno vodstvo usprotivilo odluci o povlacenju.
Hercegovina
U situaciji kad su snage JNA odsjekle jug Hrvatske i drzale Dubrovnik u okruzenju, namjera JNA je bila odsjeci Mostar s juga, te pravcem Stolac - cOapljina - Metkovic ovladati istocnom obalom Neretve i, vjerovatno, deltom Neretve, te izbiti na more. Srpske snage su u ofanzivi (24 - 28. april 1992.) uspjele ovladati istocnim dijelom Mostara i probiti se do cOapljine. Tu su zaustavljene intervencijom Hrvatske vojske i potisnute istocno od Stolca. U borbama je oslobodena lijeva obala Neretve u Mostaru i JNA je potisnuta u Podvelezje. Oslobodenje Mostara bio je svijetli trenutak borbe u Hercegovini i primjer da se samo zdruzenim djelovanjem moze postici uspjeh. Arif Pasalic, lokalni zapovjednik Armije RBiH, izjavio je da je u borbama sudjelovalo 340 boraca Samostalnog mostarskog bataljona, 60 policajaca HVO-a, jedan vod HOS-a i specijalna jedinica HVO-a, uz kvalitetnu artiljerijsku podrsku HVO-a. Nakon stabilizacije vojnog stanja u zapadnoj i centralnoj Hercegovini, pocinju brojni incidenti, pocevsi od ubistva generala HOS-a Blaza Kraljevica, koji ce zavrsiti sukobom Armija RBiH i HVO-a.
U ratnim operacijama u ljeto i jesen 1992. godine, uspostavlja se ratna linija koja se do kraja 1994. godine nece bitnije mijenjati. Iako su srpski izvori tvrdili da Vojska Republike Srpske kontrolise oko 70% teritorije, Sefer Halilovic navodi da su Armija RBiH i HVO od aprila do septembra 1992. godine oslobodili 58% drzavne teritorije. Tacni podaci nisu utvrdeni. Najkvalitetniji dio teritorije pod nadzorom VRS-a bila je banjalucko-dobojska regija, s brojnim stanovnistvom i urbano-industrijskim centrima. Podrucje jugozapadne Bosne (od Drvara do Livna) slabo je naseljeno i razvijeno, a otprije je poznato kao demografska "crna rupa" BiH, bez dovoljno domicilnog stanovnistva za funkcionalnu odbranu. Podrinje je znacajno zbog hidroenergetskog potencijala Drine i velikog rudnog bogatstva, ali protjerivanjem vecinskog bosnjackog stanovnistva ostalo je bez demografskog potencijala. Istocna Bosna i Istocna Hercegovina su brdsko-sumski i kraski krajevi, takoder rijetko naseljeni i slabo razvijeni. Tek zauzecem najveceg dijela Bosanske Posavine, Republika Srpska je stekla znacajnije kvalitetne teritorijalne dobitke.
Srpske snage nisu uspjele u svome osnovnom naumu - brzom zauzimanju teritorije BiH i kvalitetnom osiguranju najvaznijih komunikacijskih pravaca prema tzv. Krajini u Hrvatskoj. Stoga su u jesen 1992. godine, nakon zauzimanja Jajca, presle u strategijsku defanzivu koja ce trajati do kraja rata.
Bosnjacko-hrvatski sukob
Armija RBiH je do augusta 1992. godine izvrsila punu mobilizaciju i imala 168.500 vojnika, bez snaga HVO-a i MUP-a BiH. Najveci problemi bili su odnosi s HVO-om. Dok je HVO, kao sto je receno u izjavi prilikom osnivanja, zabranjivao postojanje bilo kakvih jedinica na podrucju koje je smatrao da pripadaju "Herceg-Bosni", na teritoriji pod kontrolom Armije RBiH jedinice HVO-a su prihvacene kao dio oruzanih snaga BiH. Prema navodima oficira Armije RBiH, HVO je od pocetka rata zaustavljao konvoje s oruzjem i logistikom. Glavni problem bilo je uspostavljanje jedinstvenog zapovjednistva koje bi objedinjavalo i koordiniralo vojna djelovanja. Taj problem bice izrazen do kraja rata, iako su sva iskustva rata govorila da su vojni uspjesi moguci tamo gdje postoji koordinirano djelovanje.
Faksimil Proglasa Blaza Kraljevica protiv podjele RBiH, kojeg su vojnici HOS-a dijelili stanovnistvu
Sukob izmedu Bosnjaka i Hrvata narocito u podrucju Hercegovine i centralne Bosne je poceo jos od 1992 godine. Pored toga se narocito isticu sukobi i incidenti u Mostaru, Prozoru i Kiseljaku te likvidacija komandanta HOS-a Blaza Kraljevica od strane formacija HVO-a.
Krajem aprila 1993, sukob izmedu Bosnjaka i Hrvata eskaliralo je u totalni rat medunarodnog karaktera. U to vrijeme u Travniku je HVO zahtjevao da se bosanska armija razoruza i raspusti, pozivajuci se na Vens-Ovenovom plan, prema kome je Travnik stavljen u "hrvatsku pokrajinu". HVO je zahtjevao povlacenje svih nehrvatskih snaga iz te pokrajine.
U roku od nekoliko sedmica u aprilu i maju 1993. godine i srpskog odbijanja Vens-Ovenovog plana, nemoci medunarodne zajednice da sprovede mirovni plan i konacno izbijanja totalnog hrvatskog-bosnjackog rata. Sve ovo je primoralo bosansku vladu i Armiju RBiH da se suoce sa novim stanjem stvari. Uslijedio je krupan politicki i vojni preokret: Bosnjacima predvodena Armija RBiH pocela je da uzvraca udarac. Vojna strategija Treceg korpusa bila je da isijece jedan trougao teritorije u srednjoj Bosni koji bi se prostirao od Tuzle na sjeveroistoku do Sarajeva na jugoistoku i Mostara na jugozapadu. Problem je bio sto bosanska vlada nije kontrolisala to podrucje. Teritorija pod kontrolom vlade Republike Bosne i Hercegovine bila je svedena na grupu izolovanih enklava oko Travnika, Zenice, Tuzle, Bihaca, Sarajeva i enklava u istocnoj Bosni. Nijedna od ovih enklava nije mogla da se odrzi bez stalne medunarodne pomoci, prije svega u doturanju humanitarne pomoci, posto su pristup u i iz svake od njih presjecale srpske ili hrvatske snage koje su ih opsjedale.
Glavni prioritet Treceg korpusa je bio obezbjedivanje linija komunikacije izmedu rastrkanih teritorija u podrucju Viteza. Armija RBiH krenula u napad na hrvatska sela u brdima iznad doline u kojoj se nalazi Vitez. Do pocetka ljeta, Armija RBiH je obezbijedila neku vrstu puta, koji je zaobilazio dzep Viteza straga i povezivao Travnik sa Zenicom i dalje sa Tuzlom. S druge strane ni "Herceg-Bosna" nije mirovala. U Gornjem Vakufu je dosao kraj tromjesecnog primirja, nakon do tada najvece ofanzive hrvatskih snaga na gradsko jezgro i okolna sela. Napadi su zapoceli jula 1993, pa do februara 1994. Na obje strane su pocinjeni ratni zlocini, pljacke i paljenje imovine.
Nakon stravicnih izvjestaja o Karadzicevim logorima za Bosnjake, u toku ljeta poceli su da pristizu jezivi izvjestaji o maltretiranju i mucenju Bosnjaka u hrvatskim logorima. Stipe Mesic se prisjetio u Zagrebu da je o logorima prvi put cuo od Joze Primorca, aktiviste HDZ-a, nakon cega je svoja saznanja prenio Franji Tudmanu, koji se zbog toga nije mnogo zabrinuo, rekavsi da sve strane imaju logore3.
Medunarodni komitet Crvenog krsta je polovinom augusta uspio doci do 6.474 zatvorenika u 51 logoru - od kojih su 4.400 zatvorenika drzali Hrvati (broj za koji je bosanska vlada tvrdila da je daleko ispod stvarnog), 1.400 Bosnjaci i 674 Srbi.
Dana 15. septembra 1993, Vijece sigurnosti UN-a je izdalo saopcenje u kojem od Hrvata zahtjeva raspustanje logora, podsjecajuci na osjecaj "odvratnosti i osude" koju je izrazila medunarodna zajednica godinu dana ranije prilikom otkrivanja srpskih logora.
Na samoj granici sukobom zahvacene teritorije nalazio se Vares, prije rata sa relativnom hrvatskom vecinom, Bosnjaci i Hrvati su uspijevali da se odupru sukobu cijelo ljeto 1993. godine, kada na scenu stupa podijeljenost unutar hrvatskog naroda. Lokalno rukovodstvo je bilo za dalju saradnju sa Bosnjacima zastupajuci interes probosanske struje, ali situacija se pogorsala dolaskom jedinice HVO-a iz Kiseljaka oktobra 1993. Lokalni hrvatski nacelnik i sef policije su krace vrijeme zatvoreni, a potom smijenjeni sa funkcija, te je postavljen novi nacelnik opcine. Bosnjacki muskarci su odvedeni u zarobljenistvo, izvrseni su napadi na kuce Bosnjaka. Za nekoliko dana skoro svo civilno bosnjacko stanovnistvo je pobjeglo na jug u selo Dabravinu. Medutim Hrvati nisu mogli niti htjeli da brane Vares, prije svega jer im se nije uklapao u teritorijalne planove. Istog casa kada su stekli kontrolu nad gradom pocele su pripreme za evakuaciju stanovnistva u Hercegovinu. Postojala su dva puta za bijeg, oba preko srpske teritorije. Evakuacija preko srpske teritorije nije predstavljala problem s obzirom na saradnju kiseljackog HVO-a sa Srbima, ali bosnjacko selo Stupni Do, dva kilometra udaljeno od Varesa, je predstavljao problem. U to vrijeme Franjo Tudman 22. oktobra 1993. saziva sastanak u Predsjednickim dvorima uz prisustvo Janka Bobetka, Imre Agotica, Josipa Lucica i Gojka Suska u kojem iznosi teritorijalnu viziju "Herceg-Bosne" na liniji Novi Travnik-Vitez-Busovaca uz rjesavanje pitanja Mostara i Gornjeg Vakufa4.
U noci 23. oktobra 1993, nakon neprestanog cjelodnevnog bombardovanja sela Stupni Do, pripadnici hrvatskih jedinica upadaju u selo nakon cega cine masakr nad stanovnistvom. Orgijanje nad civilima i imovinom je trajalo danima, sve do sitnih sati 3. novembra 1993. kada hrvatski nacelnik nareduje hrvatskom stanovnistvu da se do zore spreme za evakuaciju i okupe na gradskim ulicama, pozivajuci ih preko megafona. Rekao im je da se "muslimanska armija priblizava gradu sa sjevera, zapada i juga." Preko 10.000 ljudi pobeglo je u jednoj jedinoj noci3.
Kako je rat bjesnio vlada Sjedinjenih Americkih Drzava pocela je da vrsi pritisak na Zagreb. Americki predsednik Clinton je imenovao svog izaslanika Carls Redmana koji je imao zadatak da uvjeri Tudmana da zaboravi na pretenzije prema Bosni. Amerikanci su iznijeli stav da ukoliko se to ne desi, Hrvatska ce izgubiti podrsku za oslobadanje trecine svoje teritorije pod srpskom kontrolom. Inicijativu o prestanku sukoba je podrzala i Njemacka vec ranije naklonjena Hrvatskoj. Vijece sigurnosti je 3. februara 1994. postavilo Hrvatskoj rok od dvije sedmice da povuce trupe svoje regularne vojske iz Bosne ili da se suoci sa posljedicama. Hrvatskoj je zaprijeceno da ce proci kao i Srbija pod sankcijama ukoliko ne ispostuje ultimatum. Pritisak je urodio plodom. U narednih nekoliko dana bosanska i hrvatska delegacija su pozvane u Vasington. Sporazum o bosnjacko-hrvatskoj federaciji je bio potpisan, a Hrvatskoj je zauzvrat obecana vojna i ekonomska pomoc.
Intervencija medunarodne zajednice
Pocetkom sukoba i opsadom Sarajeva BH vlasti su zahtijevale vojnu intervenciju medunarodne zajednice koja je bivavsi zapletena u interne politike bila nemocna da zauzme jasan i snazan stav. Kao odgovor pocela je masivna organizacija dostavljanja humanitarne pomoci te uspostava UNPROFOR-a na prostoru BiH kao neutralne vojne jedinice UN-a ciji mandat opet nije bio sasvim jasan, osim u tome da UNPROFOR nije smio se mijesati u ratne operacije bilo koje strane niti koristiti silu. Kasnije se ustanovilo, nakon sto je brojno UNPROFOR-ovo osoblje bilo drzano kao taoci od strane srpske vojske (u Gorazdu i Srebrenici. Vidi Genocid u Srebrenici) da je njihova uloga u ratu u BiH vjerovatno jos vise izkomplicirala situaciju, narocito na vojno-politickom planu.
Nekoliko mirovnih misija je organizovano od strane medunarodne zajednice na cijem celu su bili prominentni zapadni politicari. citav niz primirja je bilo potpisano samo da bi ostali kao "mrtvo slovo na papiru". Zapadni diplomati svojim stavovima i ponasanjem ipak su razbili "utopijsku viziju" da ce rjesenje za rat u BiH doci iz vana, sto se takoder kasnije ispostavilo netacno. Zapadni diplomati, medu kojima su se najvise isticali Lord Owen i Lord Carrington su djelomicno doprinijeli kulturi odnosa zapada prema BiH a sto se podrazumjevalo na vec jasnu apatiju i nedostatak liderstva. Jedan od poznatijih politickih ali i neuspjelih rjesenja je bio takozvani Vens-ovenov mirovni sporazum. U epilogu moze se zakljuciti da je osnovni problem stava medunarodne zajednice bio nerazumjevanje stanja na terenu i osnovnih ciljeva i tendencija ideologije srpske, hrvatske i bosnjacke strane. Dok su se stvari u BiH rjesavale na frontu stav medunarodne zajednice koji su insistirali na mirovnom diplomatskom rjesenju se dojmio utopijski.
Umjesanost medunarodne zajednice je eskalirao u kontraverznosti kako se konflikt komplicirao. Jedna od najkontraverznijih odluka UN-a je bila osnivanje tzv "sigurnosnih zona" Zepa, Srebrenica, Gorazde i Sarajevo. Evidentna nemocnost medunarodne zajednice da kontrolise situaciju je kulminirala padom Srebrenice i Genocidom u Srebrenici u kojem je oko 8.000 Bosnjaka likvidirano od strane srpskih snaga. Iako je Genocid u Srebrenici pokrenuo citav niz promjena u odnosu medunarodne zajednice prema ratu u BiH interesantno je za napomenuti da za vrijeme u kojem je Sarajevo bilo pod "zastitom" UN-a kao "sigurnosna zona", u Sarajevu je ubijeno oko 12.000 civila od strane srpske vojske.
Pored manjih selektivnih intervencija zracne sile NATO-a tokom rata od 1992-1995 ono sto se moze smatrati odlucnom vojnom intervencijom medunarodne zajednice (NATO-a) pocelo je oko 02.00 sata 30. augusta 1995. godine bombardovanjem srpskih polozaja oko Sarajeva. Prema mnogim tvrdnjama, vojna intervencija je bila direktan odgovor na zadnji masakr sarajevskih civila 25. avgusta 1995. godine na Markalama u kojem je stradalo preko 60 civilista stanovnika Sarajeva. Ipak prema mnogim izvorima se moze tvrditi da je vojna intervencija prouzrokovana nizom razloga od kojih je masakr na Markalama bio samo jedan koji je izazvao dovoljno politickog momentuma da se NATO sa SAD-om kao liderom jasno i direktno ukljuci u konflikt.
Operacija Namjerna Sila (Deliberate Force), kako je nazvana intervencija, ukljucila je bombardovanje srpskih polozaja, uz nekoliko prekida ili pauzi, koje je trajalo oko 2 sedmice i zvanicno je okoncana sa dogovorom deblokade Sarajeva 14. septembra 1995. godine.
Prevashodna namjena vojne intervencije NATO-a je bila uspostavljanje vojnog balansa na terenu i tjeranje srpske strane da se odazove mirovnom procesu. Pored bombardovanja srpskih vojnih uporista oko Sarajeva, NATO-ov plan je ukljucio i selektivno bombardovanje strategijskih srpskih vojnih polozaja sirom Bosne i Hercegovine u sta se ukljucuje i bombardovanje komunikacijskog centra srpske vojske nedaleko od Banja Luke, a koji je za posljedicu imao destabilizaciju srpskih vojnih polozaja u zapadnoj Bosni i znacajno napredovanje Operacije Oluja od strane hrvatskih i bosanskih snaga. Nato je za 15 dana bombardovanja izveo 3.200 naleta, i pritom na srpske polozaje istresao 10.000 tona eksploziva. Kao posljedica vazdusnih udara NATO-a poginula su 152 civila, a 273 su teze ili lakse ranjena.
Operacija Oluja
Uspjehom operacije Bljesak, predsjednik Clinton je dao odobrenje za pocetak operacije Oluja. Sjedinjene Americke Drzave su bile aktivno ukljucene u pripremu, nadzor i pocetak operacije Oluja. Zeleno svjetlo Bijele kuce i predsjednika Clintona za operaciju Oluja bilo je dostavljeno Hrvatskoj od kapetana Richarda C. Herricka, koji je izvijestio da SAD nemaju nista protiv protiv otpocinjanja ove operacije i da ova treba da bude "brza i efikasna" i zavrsena u roku od 5 dana.
Ovo je predstavljalo zavrsnu fazu vojne saradnje izmedju SAD i Hrvatske, koja je otpocela 1992. godine. 1995. godine Clinton se spremao za ponovne izbore i Bob Dole, kao republikanski kanditat, postavljao je sve glasnije zahtjeve Senatu za ukidanje embarga na uvoz oruzja za bosanske Muslimane. Za Clintona, Balkan postaje jedno od kljucnih strateskih pitanja za dalji ostanak u Bijeloj kuci.
U svojoj strategiji za razrjesenje krize, americka administracija na celu sa Clintonom je odlucila da iskoristi hrvatsku vojsku za napad na srpske snage, zbog cega je potpisana Splitska deklaracija izmedu Izetbegovica i Tudmana, koja je dopustala ulazak hrvatskih vojnih snaga pod vodstvom generala Ante Gotovine na teritoriju Bosne i Hercegovine u svrhu saradnje sa Armijom Bosne i Hercegovine. Za uspjeh te operacije bilo je neophodno da hrvatske snage osvoje Dinaru iznad Knina i da oslobode Knin i Krajinu u operaciji Oluja, da bi se odmah zatim prebacile na teritoriju Bosne i izvrsile pritisak na Srbe i time prisilile Milosevica da potpise Dejtonski sporazum.
Vrlo brzo je doslo do neke vrste nagodbe izmedu hrvatske i americke obavjestajne sluzbe. Hrvatska je dala americkoj sluzbi (DIA) 500 kg ruskih podvodnih mina i najmodernija ruska torpeda, kao i desifrirajuce kodove koristene izmedu ruske i jugoslavenske vojske.[citat potreban]
Ovo oruzje transportovano je u SAD preko splitskog vojnog aerodroma. Herculesi C-130 spustili su se u toku noci, oruzje je natovareno i u najvecoj tajnosti prebaceno u SAD ili u americke vojne baze u Evropi. Hrvatska strana otkrila je takoder lokaciju tvornice za proizvodnju hemijskog oruzja u u Bijelom polju pokraj Mostara. Ovo je bio samo pocetak saradnje, jer odmah potom SAD je isporucila Hrvatskoj sisteme za prisluskivanje i nadgledanje teritorije Srbije i Crne Gore, pomocu kojeg se moglo istovremeno osluskivati i snimati 20.000 telefonskih razgovora.
Prilikom zdruzenih napada na srpske polozaje aktivno je ucestvovala regularna vojska Republike Hrvatske. Na frontu prema Krajini, angazovano je bilo pet brigada Hrvatske vojske sa ljudstvom iz Splita, Varazdina, Zagreba, Trogira, Bjelovara i Gospica, kao i tri domobranske pukovnije iz Metkovica, Splita i Unesica. Ukupno, ovdje se nalazilo 30.000 vojnika Republike Hrvatske.
U regionu Posavine bilo je angazirano takoder 30.000 pripadnika Hrvatske vojske. Rijec je o brigadama iz Vinkovaca, Zupanje, Zagreba, Osijeka, Nove Gradiske, Slavonskog Broda i Nasica.
Daytonski mirovni sporazum
Glavni clanak: Daytonski mirovni sporazum
Daytonski sporazum je bio kulminacija tzv Satl (Shuttle) diplomatije koju je odpoceo Richard Hoolbrook sa svojim timom pod sponzorstvom SAD-a. Satl se sastojao od posrednicke diplomatije izmedu zaracenih strana. Jednostavnije gledano kontakt grupa Satl diplomatije je igrala ulogu kurira i moderatora koji su proslijedivali i moderirali zahtijeve zaradenih strane.
Mnoge osnove i preduslovi Daytonskog sporazuma zapoceli su zapravo Satl diplomatijom jos godinu dana prije zavrsne konferencije. Jedan od najosnovnijih principa na kojima je Daytonski sporazum bio zasnovan je bila podjela Bosne i Hercegovine po kljucu 51-49 (51% teritorije Federaciji BiH i 49% Republici Srpskoj) koji je usaglasila tzv. kontakt grupa.
Konferencija je trajala od 1. novembra do 21. novembra 1995. godine. Glavni ucesnici su bili bosanski predsjednik Alija Izetbegovic, srbijanski predsjednik Slobodan Milosevic, hrvatski predsjednik Franjo Tudman, te glavni americki posrednik Richard Holbrooke, i general Wesley Clark. Sporazum je zvanicno potpisan u Parizu, 14. decembra. Sadasnja upravna struktura Bosne i Hercegovine i sastav vlade bili su neki od rezultata dogovora.
Daytonski sporazum je efektivno zavrsio rat mada je ostavio mnoge stvari nerjesene. Pored toga konacni dogovor ostvaren u Daytonu danas se smatra jednim od najkontraverznijih politickih rjesenja proizaslih iz cjelokupne Jugoslovenske krize.
Uloga medunarodne zajednice
Pod medunarodnom zajednicom u ratu i Bosni i Hercegovini se prvenstveno ubrajaju UNPROFOR, NATO, Evropska unija, UN i SAD kao i druge drzave i medunarodne paravojne formacije koje su imale relativno znacajan doprinos u tok zbivanja u Bosni i Hercegovini.
Uloga medunarodne zajednice u ratu u Bosni i Hercegovini se danas u mnogim krugovima, lokalnim i medunarodnim, karakterise kao najveca kolektivna greska u modernoj historiji 2. Ova greska podrazumjeva stav inicijalne neodlucnosti i apatije na politickom nivou koju je medunarodna zajednica zauzela a koji se prevashodno odrzavao na nivou UN-a i Evropske unije. Ta greska je prouzrokovala otezanje i komplikovanje konflikta te daljnja razaranja i zrtve. Svakako se nemoze zanemariti da su medunarodne snage pretrpjele i znacajne gubitke (320 poginulih vojnika UNPROFOR-a i brojni ranjeni).
Jedan od prvih poteza koji mnogi danas karakterisu kao inicijalna greska koja je znacajno doprinijela procesu raspada Jugoslavije je bila unilteralna odluka Njemacke o priznanju Hrvatske nezavisnosti. Taj potez, koji su mnogi smatrali ipak neminovnim, je stavio Bosnu i Hercegovinu u izuzetno nezgodnu poziciju.
Pogorsanje krize u Jugoslaviji medunarodna zajednica je primila sa polovicnim reakcijama i mjerama kao sto je bilo implementacija mirovnih posmatraca po mandatu UN-a koji nisu imali kapacitet da preduzmu znacajne mjere kako bi ublazili ili poboljsali efekte krize. Sama nesposobnost medunarodne zajednice je ohrabrila nacionalisticke vode i one kojima je put u rat vec bio zacrtan kao dugorocni cilj. cOitav niz rezolucija koje su izglasane pri UN-u nisu imale metod primjene osim rezolucija koje su uspostavile embargo oruzja za sve drzave bivse Jugoslavije i ekonomski embargo protiv Srbije i Crne Gore. Obje rezolucije su u manjoj ili vecoj mjeri takoder krsene tokom rata.
Posljedice
Dvadeset godina posllije zavrsetka sukoba u Bosni i Hercegovini posljedice rata se mogu primjetiti u svim slojevima drustva. Grubo sve posljedice se mogu podjeliti na:
- Demografske posljedice. Promjene nastale unutrasnjim i vanjskim migracijama (preseljenjem) prijeratnog stanovnistva BiH.
- Ekonomske posljedice. Promjene unutar ekonomskih tokova u BiH koje su nastale kao posljedica ratnih dejstava i divlje ekonomije u godinama poslije zavrsetka sukoba.
- Politicke posljedice. Promjene u administrativnoj strukturi BiH koje su nastale kao rezultat Daytonskog mirovnog sporazuma.
Demografske posljedice
Ekonomske posljedice
Krajem 1980-ih i pocetkom 1990-ih Bosna i Hercegovina je pored Makedonije bila najsiromasnija republika u sastavu SFRJ. Infrastruktura unutar drzave kao i industrijske grane su bile lose razvijene. Kao direktan rezultat rata izmedu 1992. i 1995. godine vec niska industrijska proizvodnja unutar zemlje je opala za oko 80%. Ratna dejstva su takoder dovela do unistavanje lose infrastrukture u zemlji. Sve ovo je dovelo do velikog porasta nezaposlenosti i opada zivotnog standarda stanovnistva. U prvim godinama (1996. - 1998.) poslije potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma zabiljezen je visok procentualni rast industrijske proizvodnje. Medutim pokazalo se da ovu visoku stopu rasta industijske proizvodnje nije bilo moguce zadrzati. BDP Bosne i Hercegovine se danas pocinje priblizavati BDP zemlje u 1991. godini.
Politicke posljedice
Poslije pobjede nacionalno orijentariranih stranaka u prvim visestranackim izborima u BiH postojalo je misljenje da ce ove stranke postepeno napustiti nacionalnu retoriku i poceti se profilirati kao i vecina drugih evropskih stranaka na uobicajenoj lijevicarsko-desnicarskoj skali. Dolaskom rata na tlo BiH ovaj proces je zaustavljen. Uspjehom SDP-a na izborima 200X. godine smatrano je da je ovaj proces ponovo krenuo sa mrtve tacke ali uspjesi nacionalnih stranaka u pratecim izborima su pokazali da se bosansko-hercegovacki politicki milje jos uvijek nalazi daleko od politickih miljea u ostatku Evrope.
