Izbor i sadnja stabala

Datum: 30.09.2008 19:36
Autor: Danka Vujicic

Eto nam jeseni u punom zamahu. Sada je idealno vrijeme za sadnju svog biljnog materijala, a pogotovo stabala.

Stabla su dio biljnog carstva koja gotovo uvijek dominiraju nekim prostorom i tamo gdje imamo impozantan primjerak na travnjaku gotovo da nam ništa drugo ne treba za savršen utisak. Kako bismo bili ponosni vlasnici jednog ovakvog primjerka, moramo se naoružati strpljenjem jer svoju konacnu velicinu i ljepotu mnoge vrste dostižu tek nakon 15-20 pa i više godina. Upravo je to razlog što se cesto prilikom sadnje stabala prave kardinalne greške pa upravo onda kada nam biljka daje svoj maksimum moramo je ukloniti jer preraste sadno mjesto. Da bismo to izbjegli, moramo se od pocetka voditi nekim smjernicama.

Upoznajte karakteristike odredene vrste

Prije sadnje moramo znati šta želimo. Prvo i najvažnije je znanje o tome kakve ce dimenzije stablo imati u svojoj punoj zrelosti. Ako ta vrsta dosiže visinu od 15 metara i precnik krošnje od osam do deset metara, sigurno je necemo posaditi u vrt male površine. Još je važnije voditi racuna o dovoljnoj udaljenosti sadnice od objekta, zida, staze i slicno, jer ce svojim granama u buducnosti oštecivati fasadu ili oluk, a korijenjem podizati stazu ili rušiti ogradni zid.

Neke vrste imaju glavnu žilu srcanicu koja ide u dubinu i rijetko se širi postrano. Stoga su takve vrste (kao npr. cedrovi) pogodne za sadnju uz staze i puteve jer ih nece oštecivati. Izuzetak su situacije kada sistem korijena naide na prepreku tj. kamenu plocu u dubini (što je cest slucaj u našem podneblju) pa pocne rasti u širinu. Druge vrste poput pinije, ladonje, bagrema i slicno vrlo cesto prave probleme u okucnicama ukoliko nisu posadene na primjerenoj udaljenosti.

Kada potkresivati grane

Znajte da ste dužni, ukoliko posjedujete stablo u vašoj okucnici, grane koje izlaze iz vašeg dvorišta redovno potkresivati na visinu koja nece ometati pješacki i drumski saobracaj, a ukoliko one prelaze u susjedni vrt, komšije ih mogu odrezati ukoliko vi to ne ucinite.

Ako, pak, ne raspolažete velikom vrtnom površinom, a ne želite se odreci stabla u vrtu, možete se odluciti za vrste manjeg habitusa. U tu svrhu za sadnju su pogodne ukrasne crvenolisne šljive, albicije, poincijane i sl. Takav ce izbor biti pun pogodak za one s manjim vrtom. Te vrste krase neobicna boja lista (Prunus cerassifera 'Pissardi'), zanimljivi cvjetovi (Poincijana gillessi) i medni miris (Albizzia julibrissin).

Kada se odlucujemo na sadnju stabla, prilikom izbora vrste moramo voditi racuna o kakvoj se površini radi i koja ce biti uloga stabla. Da li je to površina s nekom namjenom (rekreacijska, za odmor i sl.), služi li u "izložbene" svrhe ili ima zaštitnu ulogu (buka, prašina, vjetar) pa zavisno od toga možemo raditi prvi odabir vrste. Sadnja može biti pojedinacna kao jedno soliterno stablo i tada uglavnom odabiremo vec odrasli primjerak i vrstu koja ce se tu dobro uklopiti sa svojim karakteristikama i prilagoditi postojecim uslovima. U svakom slucaju moramo biti sigurni da se na mjestu planirane sadnje ne nalazi infrastruktura koja bi nam mogla poremetiti sadnju i uzrokovati naknadne probleme.

Osim ugodne sjene koju stabla pružaju, kao i zaštitne uloge koju imaju, veliki broj vrsta cvate pa su oku ugodni i s tog aspekta. Zasigurno je draže prisustvo stabla koje cvata i pritom još pruža i ugodan miris od onog koji se ne može podiciti takvim svojstvom.

Najpogodnije vrste

Od vrsta koje cvjetaju u našem podneblju najcešca su i najpogodnija: bagrem, divlji kesten, abicija, katalpa, magnolija (listopadna i zimzelena). Svaka ce od njih dati maksimalan efekt ako se posadi na, za nju, idealno mjesto.

Svaka od ovih vrsta ima svoj specificni habitus (oblik). Kesten je oblikom zaobljen, albicija razgranata, a katalpa i jedno i drugo. Velecvjetna magnolija je konicna, a bagrem stupast. Na osnovu ovoga vidimo da ce sam oblik krošnje diktirati kako mjesto sadnje tako i razmak. Tako cemo kestene i lipu saditi na najmanji razmak od deset metara, dok albiciju ili meliju možemo posaditi i na pet metara razmaka. Uopšteno, ne preporucuje se sadnja stabala na manjem razmaku od cetri do pet metara osim izuzetno stupastih vrsta i (ili) kultivara (npr. cempresi, Fastigiata kultivari i sl.).

Kada smo odabrali sadno mjesto, moramo iskopati dovoljno veliku rupu. Neka bude duboka jedan metar, a široka i visoka isto toliko. Do jedne trecine dubine rupe dodajte mješavinu iskopane zemlje i zrelog stajskog gnojiva. Na ovaj sloj dodajte sloj humusa pa tek onda položite sadnicu da korijen ne bi došao u neposredan dodir s gnojivom. Napunite rupu do vrha, ubacite deblji kolac koji ce onemoguciti pomicanje nadzemnog dijela stabla i povežite ga s biljkom gumenim povezom da sprijecite oštecivanje kore. Na kraju nježno nagazite zemlju kako bi se sljubila uz korijenje, formirajte prsten oko sadnice koji ce zadržavati vodu uz biljku te obavezno biljku obilno zalijte. Ovakva je procedura obavezna bilo da se radi o sadnici golog korijena, baliranoj ili kontejniranoj (u posudi).

Buduci da je danas ekološka svijest ljudi sve veca, a i intenzivno se radi na njenom podizanju, želja i ambicija je gotovo svakog vlasnika malog vrtnog prostora da posadi stablo koje može imati i emotivan prizvuk jer nekada, pa i danas ponegdje, stablo se sadi pri rodenju djeteta. Danas je zbog nedostatka prostora nemoguce saditi velika i visoka stabla. Stoga se, zahvaljujuci genetici, ali i naporu rasadnicara i uzgajivaca bilja, mogu naci biljne vrste uzgojene kao stablašice, a koje izvorno imaju oblik grma. Recimo oleandar (Nerium oleander), glog (Crategus sp.), indijski jorgovan (Lagerstroemia indica), lovor (Laurus nobilis) i sl. Sve se one mogu koristiti za sadnju u vrtovima manjih dimenzija.

Print