ZA BOSANSKI JEZIK

Prof.dr. Munib Maglajlic

Bilješke uz Povelju o bosanskom jeziku

...I jedan od dokaza Njegovih jeste stvaranje Nebesa i Zemlje, i raznovrsnost jezika vaših i boja vaših; to su zaista pouke za one koji znaju... (Kur'an, Rum, 22.)


Uvodna rijec

Sedam bilježaka koje objedinjuje zajednicki naslov Za bosanski jezik nastalo je u mjesecima koji su uslijedili nakon objavljivanja Povelje o bosanskom jeziku, pripremljene u Institutu za bošnjacke studije pri Maticnom odboru BZK "Preporod" u Sarajevu i objavljene u proljece 2002. godine. Bilješke imaju za cilj doprinijeti afirmaciji bosanskog jezika, a nastajale su iz potrebe da se odgovarajucim primjerima i objašnjenjima pospješi prijem Povelje u onom dijelu bosanskohercegovacke javnosti koju zanima njen sadržaj i njene poruke iznesene u sedam sažetih tacaka, a to su prije svega korisnici bosanskog jezika. Argumentacija koja je provedena pobudena je nastojanjem da se upravo kod Bošnjaka pojaca svijest i uveca znanje o važnosti one dionice narodne samosvojnosti koju cini maternji jezik.
Osporavanje prava Bošnjacima da svoj maternji jezik nazivaju bosanskim, povezano sa nekim ustavnim promjenama u Bosni i Hercegovini, izazvalo je nastanak teksta Povelje, u cijoj izradi je ucestvovalo ili je samo svojim potpisom podržalo 60 bošnjackih književnika, jezickih strucnjaka, ucenjaka iz razlicitih podrucja, umjetnika i kulturnih poslenika. Medutim, mada je neposredno podstaknuta potrebom društvenopolitickog trenutka u Bosni i Hercegovini, Povelja duboko zahvata u društvenu zbilju Bošnjaka i kazuje o životno važnim pitanjima za bosanski jezik na tako jezgrovit nacin da je to cini trajno važnim spisom za bošnjacku kulturu. Naime, u sedam tacaka Povelje naznacena je pozicija bosanskog jezika prema jezicima drugih naroda u Bosni, prema jezickoj baštini u kojoj se narodi Bosne prepoznaju kao baštinici, prema onome šta je u bosanskom jeziku zajednicko sa drugima, a šta posebno, prema politickoj zbilji u protoku vremena, prema narodnosnim samosvjesnostima najbližih komšija i susjeda, prema vlastitoj, tj. bošnjackoj etnogenezi, konacno, prema savremenoj politickoj zbilji Bosne. Sve izneseno cini Povelju strateški važnim dokumentom za bošnjacku kulturu.



1. Naš jezik bosanski

Kada je rijec o mogucim znacenjima sintagme bosanski jezik, i kada je rijec o istom povodom sintagme bosansko književno srednjovjekovlje, namece se potreba razmatranja odnosa baštine i baštinika i posljedica koje iz tih odnosa proisticu. Medutim, dok je taj odnos u primjeru književne baštine bosanskog srednjovjekovlja i njezinih baštinika uokviren i statican, odnos baštine i baštinika kada je rijec o jezickom naslijedu otvoren je i dinamican i promjene društvenopolitickih okvira u protoku vremena djelovale su na jezicku sliku u Bosni od pada Bosanskog kraljevstva do naših dana. Temeljno razlicit položaj baštinika jezika bosanskog tokom cetiri stoljeca osmanske vladavine bio je razdijelnica i za neke tokove u jezickom razvoju, koji ipak nije vodio rastakanju bitnog zajednickog jezgra. Medutim, narastajuca nacionalna (pa i nacionalisticka) propaganda iz srpskih i hrvatskih maticnih središta vec potkraj osmanske vladavine odsudno i ubrzano slabila je snagu bosanstva i kod Srba, i kod Hrvata u Bosni. Kada takva kretanja u austrougarskom razdoblju dovode do odluke vlasti da službeni naziv za jezik više ne bude bosanski, nego od 1907. srpsko-hrvatski, dolazi do nekih promjena koje ovdje treba istaci. Za tok ove rasprave od presudne važnosti bila je odluka austrougarskih vlasti da Bošnjacima ostavi mogucnost da u svojim autonomnim djelatnostima koje se ticu vjere, vjerskog školstva i publicistike mogu i dalje svoj jezik imenovati bosanskim. Time je pocetkom XX stoljeca i službeno opecacena bošnjacka cuvarska uloga temeljnih znacenja sintagme bosanski jezik. Ni tada, kao ni danas, Bošnjaci nisu nikome ništa otimali, odnosno prisvajali nešto što im ne pripada; sticajem historijskih (ne)prilika njima je to ostalo jer drugima više nije bilo od znacaja, a sami nisu imali poziv iz neke matice, koji bi sadržavo i obavezu da svoj maternji jezik preimenuju. Stvar je politickih manipulacija, pritisaka i zabrana usljed kojih ce ovo ime za jezik ponirati i izvirati, da bi se pri prvom slobodnom izjašnjavanju (1991) Bošnjaci ogromnom vecinom izjasnili da govore bosanskim jezikom, a ta cinjenica istaknuta je prvom tackom Povelje o bosanskom jeziku, koja glasi: "Bosanski jezik jeste jezik Bošnjaka i svih onih koji ga pod tim imenom osjecaju svojim."



2. Baština i jezik bosanski

U tekstu Povelje o bosanskom jeziku s razlogom je vec u uvodnom dijelu poklonjena pažnja pitanju kontinuiteta imenovanja jezika, što je vidljivo iz druge tacke ovog dokumenta, koja glasi: "Korišcenjem naziva bosanski jezik Bošnjaci slijede nominaciju svoga jezika ciji se kontinuitet može pratiti od bosanskog srednjovjekovlja do danas, a koji je bezbroj puta potvrden u upravno-pravnim spisima, narodnim govorima, bošnjackoj usmenoj i pisanoj književnosti te u razlicitoj literaturi na slavenskim i drugim jezicima." Za valjano objašnjenje složenosti kontinuiteta imenovanja jezika o kojem je rijec. od koristi može biti razmatranje odnosa baštine i baštinika, na šta je vec ranije ovlaš skrenuta pažnja. Ukazano je vec na cinjenicu da je odnos književne baštine bosanskog srednjovjekovlja i njezinih baštinika uokviren i statican, jer je rijec o pojavi koja je zaokružena i završena. Druga je stvar što je kod Bošnjaka bilo došlo do prekida svijesti o tome da su i oni baštinici književne baštine bosanskog srednjovjekovlja, koju cine crkvene knjige, upravno-pravni spisi i posebno bosanska epigrafika. Taj nehaj i zaborav išao je dotle da su Bošnjaci gubili iz vida da i njihovi preci leže pod steccima bosanskih velikaša i vladara te ostalih muževa koji su sami dali isklesati ili su im njihovi najbliži narucili i postavili "bilige" na "baštini plemenitoj". Simbolicno je taj odnos na zgusnut i slikovit nacin sadržan u odjeku životnih putanja djece posljednje bosanske kraljice Katarine. Kraljicina kci, princeza Katarina - u usmenoj predaji poznata kao "Kraljeva kci" - umire na putu za Istanbul u Skoplju, vec kao muslimanka, a nad mezarom joj biva podignuto turbe, koje ce se urušiti u velikom skopskom potresu 1963. godine. Na drugoj strani, sin Sigismund uzima kao musliman ime Ahmed, stiže u Istanbul i pravi impresivnu karijeru, dostižuci zvanje sandžak-bega. Prekretnicki dogadaj u etnogenezi Bošnjaka - primanje islama - dovest ce do prekida veze sa srednjovjekovljem i zaborava o kojem je bilo rijeci, pri cemu ce se medu Bošnjacima sacuvati svijest da su baštinici pjesništva na orijentalnim jezicima, ali ce iz sjecanja izblijediti da su takoder nasljednici njihovih predaka, "dobrih Bošnjana", a time i pjesnickog nasljeda u kami urezanog ili u kamenu kovanog u vidu epitafa na njihovim nadgrobnjacima i ostalog što cini književni korpus bosanskog srednjovjekovlja. Slikovito kazano, Bošnjaci su bili zaboravili svoje pretke iz vremena srednjovjekovnih banova i kraljeva onim istim nehajem koji je doveo do zaborava tužnog kraja života "Kraljeve kceri", oznacenog usamljenim mezarom na brdu Gazi-baba, ponad starog Skoplja. U znak takvog zaborava predaka napisane su neke važne knjige iz kulturne historije Bošnjaka (Bašagicevi Bošnjaci i Hercegovci, Isakovicevo Biserje i druge). Pogubni zaborav karakteristican za podrucje književnosti nije, srecom, naceo i rastocio kontinuitet imenovanja maternjeg, narodnog jezika u Bošnjaka, kao bosanskog jezika.
Kada se odnos baštine i baštinika primijeni na podrucje jezika, onda nije upitno, niti je to Poveljom zanijekano, da su Bošnjaci decenijama i stoljecima i sadržaj i naziv dijelili sa drugim baštinicima jezika bosanskog u nepodijeljenoj, zajednickoj domovini Bosni. Ali ovaj kompleks nije tako monolitan kako ga neki žele prikazati i temeljito je drukciji kada se gleda iz unutrašnje perspektive, negoli izvana. Naime, nakon dugog razdoblja imenovanja jezika bosanskim, sredinom XIX stoljeca pocinje se ostvarivati razdijelnica u jeziku na koju je nacelno vec ukazano, pri cemu ce se nacionalne nominacije - vjerovatno pod uticajem djelovanja Vuka Karadžica - najranije dogoditi kod Srba; bosanski ce se Hrvati, nakon prolaznog ilirskog imenovanja jezika, okrenuti ka hrvatskom imenovanju, dok ce Bošnjaci bosansko imenovanje jezika još cvršce i prisnije vezati uz svoje narodnosno osjecanje i brojni su primjeri koji to potvrduju u drugoj polovini XIX i pocetkom XX stoljeca.
Medutim, u tom istom razdoblju, tj. skraja osmanske i tokom prve decenije austrougarske vladavine, bosanski Srbi i bosanski Hrvati odsudno se udaljavaju od - što spontano prihvacenog, što kasnije od vlasti nametanog - zajednickog bošnjackog imena za narod, te od bosanskog imena za jezik. Otada bosanstvo u jeziku postaje dio regionalnog oznacavanja za one koji su bosanske Srbe i bosanske Hrvate promatrali izvana, dok bošnjaštvo u vezi sa narodnim imenom ubrzano blijedi.
Dakle, samo nakon tokova u jeziku na koje je ukazano, a koji su bili posljedica temeljitih društvenih promjena u samoj Bosni i njezinom komšiluku/susjedstvu, moglo se dogoditi da 1907. pod pritiscima izvana i podrškom iznutra bude kod austrougarskih vlasti ishodena promjena u službenom nazivu jezika: srpsko-hrvatski, umjesto bosanski, koji ce pod tim imenom - osim u pisanoj djelatnosti koja se ticala autonomnog vjerskog života Bošnjaka - slobodno nastaviti život u Sandžaku, medu bošnjackim iseljenicima u Turskoj i drugim destinacijama, a uvjerljiv dokaz neupitnosti takve prakse i u javnom djelovanju, ali izvan Bosne, donosi prvi štampani tursko-bosanski rjecnik pod naslovom Mali tursko-bosanski rjecnik Ahmeda Kulendera, objavljen u Monastiru (naziv za Bitolj u osmanskom razdoblju) davne 1912. godine. Uspostavljanjem Kraljevine SHS (1918) sintagma bosanski jezik protjerana je iz javne upotrebe i u spomenutom ogranicenom obimu. Tako ce u dugom nizu godina nakon 1918. historijsko ime Bošnjak i sintagma bosanski jezik biti nepoželjne i zabranjene, pritisnute hipotekom kalajevštine i bošnjackog integrizma, navodno uperenog protiv Srba i Hrvata u Bosni ("krunski dokaz": Bašagiceva pjesma Bošnjaku). Ali ce ponornica nezaustavljivo izbiti, kao Vrelo Bune, i potvrditi neprekidnost i nepresahlost toka svijesti o bosanskom jeziku kao maternjem jeziku bošnjaka.



3. Bosanski jezik - zajednicko i posebno

U trecoj tacki Povelje o bosanskom jeziku - uz potcrtavanje kontinuiteta imenovanja jezika kod Bošnjaka (bosanski), Hrvata (hrvatski), Srba (srpski) - dotaknuto je, mada na u prvom planu, važno pitanje o odnosu zajednickog i posebnog u standardnim jezicima na temelju srednjojužnoslavenskog dijasistema: "Bez obzira na slicna ili razlicita mišljenja o zajednickom i posebnom u standardnim jezicima nastalim na temelju srednjojužnoslavenskog dijasistema - a koji cini glavninu južnoslovenske jezicke zajednice - smatramo da je u svakom od narodnosnih tokova rijec o jeziku koji Srbi odvajkada nazivaju srpskim, Hrvati hrvatskim, a Bošnjaci bosanskim." Kao što je u osvrtima na Povelju vec primijeceno, u poentirajucem dijelu ove tacke parafrazirana je i namjenski proširena davnašnja Krležina jezgrovita izjava - data u jeku srpsko-hrvatskih, najblaže receno, žustrih rasprava o jeziku sa pocetka sedamdesetih godina proteklog stoljeca - da je zapravo rijec o jednom jeziku, koji je u zavisnosti od perspektive nosilaca razlicito imenovan. Kao što se može uociti, težište u Krležinoj izjavi bilo je na zajednickom, ali su politicke (ne)prilike u njegovoj domaji i šire davale krila gorljivim zagovaracima koji su se zalagali za ono posebno. Neizbježnost zajednickog i relativnost razlika u standardnim jezicima nastalim na temelju srednjojužnoslavenskog dijasistema - barem kada je rijec o leksickom sloju - duhovito je obuhvacena sljedecom puckom recenicom: "Srbin ima kucu i u kuci domacicu, a Hrvat ima dom i u domu kucanicu!" Postavljeno pitanje o odnosu zajednickog i opceg u bosanskom jeziku u prakticnom smislu može se sagledati kroz odnos prema hrvatskom i srpskom ne samo u Bosni nego i šire (u kojem slucaju treba dodati još i crnogorski). Neosporna je cinjenica da je rijec o jezickim standardima koji imaju zajednicku osnovu, ali i brojne osobenosti u svakom od nacionalnih tokova, utemeljene u narodnim govorima, u usmenoj i pisanoj književnosti, a ocigledne u svim funkcionalnim stilovima - u nauci, u pisanim dokumentima, u razlicitim vidovima svakidašnje prakse u medijima. U trezvenom pristupu ovom pitanju, bosanski jezik ne treba vještacki odvajati od onoga što je sa drugima zajednicko i zapravo nezamjenjivo, niti treba zatajiti ono što je u njemu nedvojbeno osobeno i posebno, na bilo kojoj od mogucih razina: fonetsko-leksickoj, morfološkoj ili sintaktickoj. Navodena slikovita narodska izreka, kojom se relativiziraju razlike i upecatljivo kazuje o prepletenosti u jezickom izrazu Srba i Hrvata, može se - za potrebe zornog ukazivanja na zajednicku jezicku osnovu i spomenutu prepletenost na leksickoj razini te ponekad na složene meduodnose, i u onome što je zajednicko, i u onome što je posebno - prikazati proširenjem iskaza, koji bi mogao, bez umišljanja da je sve dokraja zakovano, glasiti: "Srbin ima kucu i u kuci domacicu, Hrvat ima dom i u domu kucanicu, Crnogorac ima kucu i u kuci stopanicu, a Bošnjak ima kucu i na domu domacicu!" Razuman pristup pri sredivanju bosanskog jezickog vrta vodit ce racuna o utemeljenoj i skladnoj ravnoteži, kako onog zajednickog u jezickom izrazu (sa komšijama i susjedima), tako i onoga posebnog. U poslovima oko uredivanja bosanskog jezika - uredivanje koje je u toku, kao i onome koje predstoji - "borba za razlike" u odnosu na jezicki izraz komšija i susjeda besmislena je i predstavljala bi gubitak vremena za bošnjacku kulturu, opterecenu brojnim nasušnim potrebama.



4. Bosanski jezik i politika

Središnja, 4. tacka Povelje o bosanskom jeziku, više nego ostale, otvara ono osjetljivo podrucje društvenog života koje bi se na najsnažniji nacin moglo oznaciti sintagmom jezik i politika, a glasi: "Manipuliranja nazivom bosanski jezik u politicke svrhe kojih je u pojedinim razdobljima prošlosti Bosne bilo, uporedo s manipulacijama imenom bošnjackog naroda - kao ni upotreba ove sintagme u regionalnom znacenju, ne dovode u pitanje vjerodostojnost korišcenja ovog naziva kod Bošnjaka u narodnosnom smislu." Upotreba naziva bosanski jezik u politicke svrhe odsudno je zapocela i gorljivo je provodena u austrougarskom razdoblju, a negativne posljedice te prakse protezale su se duže od citavog jednog stoljeca, do današnjeg dana. Bila je to izravna posljedica Kallayeva pokušaja uspostavljanja transnacionalnog, trokonfesionalnog bošnjaštva/bosanstva, cime je trebala biti neutralizirana nacionalna propaganda iz matica (srpske i hrvatske), na tragu nacionalnog budenja i osvješcenja bosanskih pravoslavaca i bosanskih katolika. Nešto što je decenijama pa i stoljecima ranije živjelo na spontan nacin, domovinsko bošnjaštvo/bosanstvo naroda Bosne i bosanstvo njegova jezika, nije se dalo povratiti i djelotvorno artikulirati za politicke potrebe, što su bezuspješno pokušavali ne samo Benjamin Kallay nego još i ranije i neki predstavnici Porte u završnim godinama osmanskog prisustva u Bosni. Prije nego što se Kallay bio prihvatio svojih unifikatorskih poslova, neumoljivo i nepovratno su u Bosni bili krenuli procesi razdvajanja po narodnosnoj razdijelnici: kod pravoslavaca najbrže, kod katolika nešto sporije, kod muslimana najsporije. Saobrazno izrecenom, Kallayevo narodno bošnjaštvo/bosanstvo i jezicko bosanstvo pravoslavci ce u Bosni odlucno odbiti, katolici ce ga izbjeci, a muslimani ce ga djelomicno zadržati (u jeziku), a u narodnosnom smislu imenovanja ce se od njega za neko vrijeme udaljiti. Promatrano u historijskoj vertikali, ni politicka upotreba sintagme bosanski jezik niti politikantska osporavanja, cega smo savremenici i svjedoci, ne mogu dovesti u pitanje vjerodostojnost naziva bosanski jezik u Bošnjaka. Još manje to može uciniti pojava korišcenja ove sintagme za regionalno oznacavanje, ni ona davnašnja, ni ona današnja.

Naime, na brojnim mjestima u razlicitoj literaturi onih koji su Bosnu gledali izvana sintagma bosanski jezik korišcena je da bi se oznacio jezik stanovnika Bosne, bez uocavanja razlika ili pridavanja važnosti razlikama medju njima, utemeljenim na vjerskoj ili narodnosnoj pripadnosti. Bez obzira na razlike koje se u nijansama mogu uocavati u opaskama putopisaca i ucenjaka, književnika i jezikoslovaca, na jezicima susjednim, slavenskim ili udaljenim, evropskim, zajednicko im je da podrazumijevaju zajedništvo u jeziku stanovnika bosanskog prostora, koje niko razuman nece dovesti u pitanje. Najkrace receno, bosanski jezik iz prošlosti života baštini i sadržaj i ime, a da pri tome ne dovodi u pitanje nicije stecevine i nicija prava. U zajednickoj prošlosti jezika kao dijela ukupne baštine Bošnjaci prate svoju dionicu bez nastojanja da ospore prava onih drugih da se prepoznaju kao baštinici u svojim dionicama. Kada Alberto Fortis, u svojoj knjizi o putovanju po Dalmaciji iz 1774. godine - u kojoj je objavljena cuvena balada o plemenitoj Hasan-aginoj ljubovci - kaže za bosanski jezik da je ljepši od onog koji je slušao u Dalmaciji, u toj regionalnoj oznaci Bošnjaci mogu prepoznati svoju dionicu, a da pri tom nikom drugom na zajednickom životnom prostoru ne oduzmu pravo da prepoznaju svoju dionicu. Isto se može primijeniti na slicna spominjanja bosanskog jezika i prije i poslije Fortisa. Ponekad se takav afirmativni vrijednosni sud izricito odnosi na bošnjacku dionicu regionalno odredenog bosanskoga jezika, kao u svjedocenju Ivana Kukuljevica Sakcinskog, koji u putopisu o Bosni iz sredine XIX stoljeca - doticuci pitanje bošnjacke narodnosne samosvjesnosti u odnosu na istovjerne Turke - primjecuje: "...Ali nije ni turski Bošnjak Turcin jer nauk Muhameda nije satro u njemu narav i cud slavensku, ni ljubav k obicajima i jeziku pradjedova svojih. Ja bi rekao da turski Bošnjak još uvijek najcistije govori bosanski, samo kad hoce da ne mieša turske rieci." S druge strane, cinjenica da ce u sadržaju sintagme bosanski jezik u regionalnom oznacavanju i drugi narodi u Bosni prepoznati - zavisno od okvira spominjanja - nešto od svoga jezickog naslijeda, ne dovodi u pitanje vjerodostojnost korišcenja ove sintagme kod Bošnjaka u narodnosnom znacenju, što je odlucno i konacno prevladalo u praksi u razdoblju dužem od jednog stoljeca.



5. Bosanski jezik i narodi Bosne

Peta tacka Povelje o bosanskom jeziku glasi: "Istrajavajuci na upotrebi historijskog imena za svoj jezik, Bošnjaci u Bosni i Hercegovini i šire ne ugrožavaju nicija prava niti prisvajaju nešto što im ne pripada. U tom smislu, korišcenje naziva bosanski jezik ne ukljucuje nikakvu težnju ka unifikaciji i unitarizaciji na prostoru Bosne i Hercegovine." U ovoj tacci Povelje stekla su se barem tri pitanja koja iskrsavaju pri izgovaranju sintagme bosanski jezik u razlicitim kontekstima. Prvo se tice aktualizacije javne upotrebe historijskog naziva za svoj jezik kod Bošnjaka; drugo se odnosi na pitanja prava Bošnjaka i drugih naroda u Bosni u vezi sa korišcenjem ovog imena za svoje maternji jezik; trece dotice moguce težnje ka unifikaciji ili unitarizaciji na prostoru Bosne posredstvom upotrebe naziva bosanski uz jezik maternji naroda koji nastanjuju ovaj prostor decenijama i stoljecima korišcen bez diferenciranja po narodnosnoj ili vjerskoj osnovi. Vremenska razdijelnica koja je bosanske Srbe i bosanske Hrvate navela da za svoj maternji jezik usvoje narodnosni umjesto zemaljskog pridjeva, tj. srpski ili hrvatski umjesto bosanskog, uslijedila je od sredine XIX stoljeca, i to kod bosanskih Srba nešto ranije nego kod bosanskih Hrvata, primjereno ukupnom toku nacionalnog osvješcenja, koje je provodeno djelovanjem iz nacionalnih matica. Dolazak austrougarske vlasti i bosanski Srbi i bosanski Hrvati docekali su sa razvijenom sviješcu da "anacionalni", zemaljski pridjev ("bosanski") šteti njihovom konacnom narodnom budenju u Bosni. Djelovanje srpskih i hrvatskih politicara u Bosni na liniji takvog saznanja urodilo je 1907. odlukom austrougarskih vlasti da u službenoj upotrebi pridjev bosanski bude zamijenjen pridjevom srpsko-hrvatski. U isto vrijeme austrougarska vlast donijela je posebnu uredbu kojom se dopušta da Bošnjaci u svojoj autonomnoj vjersko-prosvjetnoj i izdavackoj djelatnosti mogu zadržati pridjev bosanski u oznacavanju svoga maternjeg jezika. Time su Bošnjaci, inercijom spontaniteta u korišcenju, jedini ostali vjerni spomenutom "zemaljskom" pridjevu i tako postali djelatni cuvar sintagme bosanski jezik u smislu naziva za svoj maternji jezik.

Odlukom Zemaljske vlade iz 1907. - cime zapocinje razrada odgovora na drugo pitanje iz 5. tacke Povelje - potvrdeno je, dakle, pravo bosanskih Srba i bosanskih Hrvata da svoj maternji jezik oznace primjerenije stupnju njihove narodnosne svijesti, što je podrazumijevalo zamjenu zemaljskog pridjeva narodnim, kao što je potvrdeno i pravo Bošnjacima da odabrano, historijsko ime za svoj maternji jezik zadrže i dalje u upotrebi, opet u skladu sa stanjem njihove narodnosne svijesti. U tom kriticnom trenutku bošnjacke i bosanske historije nisu Bošnjaci uzeli za sebe nešto što im ne pripada, te nisu tada, a niti kasnije, ugrozili nicija prava: jednostavno su nastavili provoditi višedecenijsku praksu oznacavanja svoga maternjeg jezika bosanskim, koja je samo u rjecnickoj liniji pisanih tragova duža od tri i po stoljeca: od Hevaijeva (1631), preko Kulenderova (1912) tursko-bosanskog do Isakoviceva (1992) rjecnika bosanskog jezika. što se tice navodne opasnosti sadržane u mogucnosti da Bošnjaci provedu unifikaciju ili unitarizaciju na prostoru Bosne posredstvom upotrebe naziva bosanski jezik, aktuelna politicka zbilja ne daje nikakve osnove za takvu zebnju. Naprotiv: oni kojima se pripisuju unifikatorske ili unitaristicke težnje, Bošnjaci, zapravo se bore za temeljna i neotudiva prava svakog naroda koja se odnose na pravo izbora naziva za svoj maternji jezik, na javnost upotrebe odabranog naziva te na njegovu ravnopravnost, u temeljnim odlikama iskaza, u medijima, ciji je upliv na najširi krug primalaca nesaglediv.

Prof.dr. Munib Maglajlic