Nakon završenog seminara o izucavanju Sire (životopis Resula, sallallahu, alejhi, we sellem,) u Medini, iako je bilo kasno, odlucio sam da se vratim u Mekku. Na pola puta, vidio sam po strani prevrnut automobil iz kojeg je izbijao dim! Odmah sam se zaustavio i dotrcao do prevrnutog automobila kako bi pomogao unesrecenim. Što sam se više približavao autu, srce mi je jace kucalo i obuzimao me nekakv cudan strah. Uspio sam proviriti u unutrašnjost automobila...prizor koji sam vidio ucinio je moje oci punim suza...
zatim sam poceo da placem kao malo dijete..vidio sam vozaca naslonjen na svoje sjedište..lice mu je ukrašavala gusta crna brada..lice mu je bilo poput mladog mjeseca..bio je nasmijan..a njegov kažiprst je bio podignut prema nebu....
Dok se moje lice kupalo u suzama poceo sam kao lud da gledam po autu..iz vozaca našao sam malu djevojcicu koja je pokušaval da stavi svoje rucice babi oko vrata, da ga zagrli...subhnaAllah valjda posljednji put..jer dok sam doša do nje..njene mal usne su tiho izgovarale rijeci šehadeta“ la ilahe illa Allah“, subhnaAllah...ovakav prizor još nisam vidio..bilo je tada nemoguce utvrditi ko je imao ljepše lice..ko ljepši osmijeh..otac ili kcerkica..i druga auta su pocela se zaustavljati..pocela je gužva..ljudi su htjeli pomoci!
Od placa koji me bio obuzeo zaoboravio sam pregledati ostatak auta..plakao sam...nisam se osvrtao ko je oko mene..neki su sigurno mislili da sam izgubio nekog bliskog sebi. Neko povika:“Ima žena i još djece u autu!“
Okrenuo sam se u pravcu glasa i vidio sam ženu koja je pored sve svoje nesrece i šoka, svojim rukama na kojima su bile rukavice skupljala svoju abaiju (džilbab) kako se ne bi neki dio tijela ukazao ili oslikao..bila je strahovito mirna..gledala je u nas i svoje dvoje male djece je prigrlila, a koji nisu bili povrijedeni hvala Allahu! Spominjala je Allaha i zahvaljivala Mu..nije od nas tražila pomoc...nije plakala..bila je mirna! Osjecao sam da je kao brdo..postojana..cvrsta..jaka. Allahu ekber!
Neko od muškaraca je pokuša da joj pomogne da izude iz auta, ali je to odbila blagim pokretom ruke, davajuci nam do znanja da ne može muškarac i da može sama. Izašla je mirna, apsolutno smirena..i sa djecom se udaljila od auta.
Poceo sam opet plakati dok su ljudi poceli u mene opet cudno gledati. Kada je vidjela da se narod okuplja ok nje, uzela je djecu i htjela da bude sama, dok se udaljavala od nas prošla je pored mene i tiho mi rekla:“BRATE NE PLACI..MOJ MUŽ JE BIO DOBAR COVJEK..DOBAR“!
Njezina recenica je ucinila da prestanem plakati. Nakon nekog vremena prišao sam joj i njenoj djeci nudeci se kao i rodenoj sestri da ih odvezem do njihove kuce, ali ona je tihim glasom punog stida odgovorila:“NE BRATE, JA NE ULAZIM U AUTO U KOJEM NEMA ŽENA“! Poštovao sam njenu odluku, osjecao sam u sebi da sam odgovoran za njih. Cekao sam sa njima neko auto u kojem ce biti žena..puna dva sata stajala je pored mene kao brdo Uhud, u glavi mi je bila samo njena jacina, smirenost.
Preuzeto sa predavanja „Rihletu ile es-semai“, šejha, hfz. dr. Muhammeda el-A'rifija
