Florence Hartmann |
Florence Hartmann rodena je u Francuskoj, diplomirala je na pariškom univerzitetu - odsjek svjetske književnosti. Od 1987. prati dešavanja na Balkanu. Dopisnik je najznacajnijeg francuskog dnevnika Le Monde sve do 2000.godine, nakon cega do 2006. godine obavlja dužnost glasnogovornice Haškog tužilaštva i savjetnice za pitanja Balkana. O svom profesionalnom radu kaže: ¨Ja sam novinar i vjerujem u nužnost davanja i primanja informacija.¨ Poznavajuci historiju, govori hrabro o ratnim i politickim prilikama u regionu, piše preko 1000 clanaka o Srebrenici, Ovcari, Sarajevu i brojnim drugim krvavim podrucjima. Njezine novinarske zabilješke i clanci postaju važan dokaz Haškog tribunala u predmetu Šljivancanin, Mrkšic i Radic vezanim za Vukovar o kojem je osobno svjedocila jer je bila prvi novinar koji je otkrio masovnu grobnicu Ovcaru i o tome je obavijestila javnost. U vrijeme Miloševicevog režima protjerana je iz Srbije kao ¨nepoželjni novinar a 1993. izbacuje ju i Karadžic sa ¨svoje teritorije¨. 1999, pise svoju prvu knjigu, Miloševic dijagonala ludaka, gdje opisuje Miloševicevu kriminalnu politiku i umješanost Srbije u ratu i zlocinima.
O razlozima zašto je 2007. napisala kontraverznu knjigu ¨Mir i kazna¨ te esej ¨Skriveni kljucni dokumenti o genocidu¨, Florence Hartmann kaže: ¨Za mene je to pitanje slobode govora i prava na transparentno informiranje javnosti o onom što je stvar javnog interesa. Ne može se reci kako medunarodna pravda nije stvar javnog interesa - to je, zapravo, stvar covjecanstva.¨ Njena namjera je bila da na osnovu dogadaja, cinjenica i dokumenata opiše svakodnevnu ¨strašnu borbu¨ koja se u Haškom tribunalu odvijala izmedu interesa pravde i politike. Florence Hartmann o tome može vjerodostojno pisati jer nije igrac niti jedne politike, osobe ili strane i služi jedino svojoj savjesti u kojoj istina i žrtve imaju prvo mjesto. Žena i majka, o kojoj se, na putu do politickog analiticara i eksperta za Balkan, pisalo kao novinarki, glasnogovornici, spisateljici, borcu za ljudska prava, a i optuženici Haškog suda.
U aprilu 2006. BiH je izvodila dokaze protiv Srbije po tužbi za genocid pred Medunarodnim sudom pravde. Medunarodni krivicni tribunal za podrucije bivšeJugoslavije odbio je izdati naredenje da budu otvoreni srpski državni arhivi. Tako je BiH sprijecena da dode do dokumenata koji bi mogli pružiti dokaze o umiješanosti Srbije u genocid. Ovo je izjavila Florence Hartmann, što joj se, uz knjigu "Mir i kazna", stavlja na teret u optužbi za nepoštivanje suda. Da je MSP imao dokaze o tome da je Srbija kontrolirala vlast u RS ili njenu vojsku, istice Hartman, taj sud ne bi oslobodio Srbiju optužbi za genocid u Srebrenici. Mnogi vjeruju da transkripti i zapisnici sa sjednica Vrhovnog savjeta odbrane Srbije (VSO) sadrže upravo takve dokaze.
Sudije su, u slucaju "Miloševic", imale te dokaze kada su donijele odluku da su "uvjereni, izvan svake sumnje, da je optuženi bio ucesnik u zajednickom zlocinackom poduhvatu, koji je imao namjeru i cilj da uništi dio bosanskih Muslimana", ne samo u Srebrenici nego i "u Brckom, Prijedoru, Sanskom Mostu, Bijeljini i Bosanskom Novom" - navodi Hartman.
Izmedu mnogobrojnih putovanja te nakon brojnih telefonskih razgovara evo konacno sjedimo u St Louisu u hotelu “Hayat” sa gospodom Florence Hartamann, novinarom, publicistom, bivšim potparolom suda u Haggu. Vec nekoliko godina svjetska javnost je uzdrmana izlaskom knjige "Mir i kazna" u kojoj autorica knjige na jedan specifican nacin objašnjava šta se sve radilo u Den Haagui sa kakvim problemima se susretao sud od samih pocetaka. Cinjenica da je sud osnovan na inicijativu UN i da mu je osnovni zadatak bio osuda ratnih zlocinaca je dala jednu od ozbiljnih karakteristika uloge i zadataka suda. Od samog pocetka sud je prolazio kroz ogromne financijske poteškoce, sudije i osoblje bez prostora, dok prva financijska sredstavva nisu uplacena od strane države Malezije. Preko puta mene sjedi žena heroj koja je znala reci ne lažima i nagodbama,i koja je u ime toga žrtvovala svoj privatni život, karijeru a i sudski gonjenja.
Gospodo Hartmann vjerovatno su Vas mnogi do sada pitali zašto ste napisali ovu knjigu ja nisam mogao odoliti tom pitanju pa bih Vas zamolio da nam objasnite to.
Hartmann: Neki su me pitali zašto nisam prije ili što sam je uopce napisala. Ja sam osjecala da je moram napisati jer je tema o prvoj instituciju osnovanoj da primjenjuje medunarodno humanitarno pravo. Javnost ima pravo biti informirana o njenom funkcioniranju, a ne samo privilegovani. To je posao svakog novinara i zato sam je pisala.
Napisala sam knjigu o onome šta se desilo
Knjiga veoma detaljno objašnjava rad suda, financijske problem, neažaurnost odredenih timova i zalaganja Carla Del Ponte da sud izvrši svoj zadatak na osnovu kojeg je i osnovan. Recte na nešto vise o tome.
Hartmann: Ja sam napisala knjigu o onome šta se desilo, gledano iz moga ugla i na osnovu podataka sa kojima sam raspolagala. Mnogima koji su spominjani u knjizi knjiga se ne svida ali ja to ne želim promijeniti niti moram. Jer, bez obzira na pretnje koje sam dobila od nekoliko visokih zapadnih predstavnika oni me nisu pozvali na sud za "libell / difamacija" jer su znali da mogu dokazati što sam pisala. Medutim, nadeno je drugo orude protiv mene i to je tužba koja je pokrenuta protiv mene pred ICTY za "nepoštivanje suda" (contempt of court), gdje nije pitanje da li je istina ili ne ono što sam pisala nego da li sam ometala funkcioniranje Suda, time što sam pisala o jednoj nagodbi pravljenoj na štetu žrtva i istine o dogadajima na Balkanu pa i zakonu.
Mnogi vaši kriticari zamjeraju Vam da ste u svojo knjizi favorizirali Carlu Del Ponte, koliko je ta tvrdnja istinita?
Hartmann: Znate to su proizvoljne ocjene. Ja sam radila sa njom šest godina i ja dobro znam koliko je ona napora ulagala da se posao napravi iako su bile velike prepreke sa sve strane. Carla Del Ponte je bila ta osoba koja je tada gurala i otvarala sva vrata koja su bila zatvorena za Hagg. Po prvi put u historiji suda jedan državnik je procesuiran i doveden u sud. Haški sud je pokazao da nema nedodirljivih i da ce svi biti kažnjenji za ono što su ucinili. Ali bilo je opstrukcija kako od vlada tako i od pojedinih radnika suda ali bez obzira na sve Carla Del Ponte je nalazila nacina da razgovara sa državnicima, da ih natjera na suradnju u intersu pravde, to su neopsorne cinjenice. Prije nje je takoder jedna žena se borila, to je prijethodna tužeteljka Kanadanka Louise Arbour, koja je i poslije Suda, kad je bila u Ženevi na celu Komisije UN za Ljudska prava, morala dati ostavku zbog njene osude u vezi torturu u Iraku. Politika cesto na žalost pokušava staviti prepreke na putu onih koji se bore za nekažnjivost i za poštivanje ljudskih prava. Pa nije cudno da se pokušava prikazati ti borci u drugom svijetlu ili im prepisati sve greške i prljave radnje.
U knjizi sam opisala rad i probleme medunarodne pravde i posebno MKSJ
Gospodo Hartman knjiga je veoma interesantna narocito za nas male smrtnike kojima nisu bile dostupne te informacije, da li je ostalo nešto što ste htjeli napisati ali ste ipak odustali da to objavite u ovoj knjizi.
Hartmann: Ne, ja sam napisla u knjizi ono što sam htjela i što sam smatrala da treba da bude o toj temi. Nije knjiga izvod sjecanja gdje sam sve trpala nego knjiga je o jednoj ozbiljnoj temi gdje sam koristila konkretne primjere da bi opisala rad i probleme medunarodne pravde i posebno MKSJ.
Sada neko kaže da ICTY nije ni trebalo biti. To je pogrešna ocjena. Ono što kažem je da je mogao mnogo više postici da nije imao tolike prepreke i da je politika manje umiješana. Ne treba zaboraviti da sada, zahvaljuci presudi ne može nitko poreci da nije bilo opsade Sarajeva, niti da nije postojala Srebrenica ili drugi gradovi u kojima se desio zlocin i genocid. Ja sam kao novinar odlazila na ratna podrucja, svaki put morala dobiti odobrenje od vojske RS, i moje kolege koji nisu znali vaš jezik su dobivali i pratioce ili kako su to oni nazivali prevodioce. Bilo je teško doci do informacija. Mnogo je ipak preneseno u svijetu. Novinari su uspjeli opisati tacno što se dešavalo u Bosni, ali novinarski tekstovi nemaju težinu sudske presude. Tako da je bitno da Sud je utvrdio cinjenice koje se ne mogu više poreci. Dobro, još se pokušava, ali to je uzalud, kratko trajno. Dokazani su zlocini. Ali cinjenica takoder je da sve još uvek nije uradeno i da je ostalo jos da se rasvjetle neki segmenti da žrtve mogu znati cijelu istinu.
Održana je promocija vaše knjige i ostat ce mi u sjecanju jedna recenica koju ste rekli "Balkanci nisu rodeni kao koljaci".
Hartmann: To je tacno. Balkanci su Europljani, civiliziran narod i velika je šteta to što se desilo na prostorima bivše Jugoslavije, Ja sam to rekla u prenesonom smislu jer te ružno razdoblje o narodima Balkana ne služi napretku i ujedinjavanju u EU, nego razdoru po principu, ako se ljudi ubijaju onda ih treba odvojiti za uvijek, pa i podjeliti Bosnu. Obican covjek, a i politicari u Briselu, nisu svjesni da su te predrasude opasne i netacne.
Beogradu i zapadu nije odgovaralo da se Karadžic i Mladic ne uhapse
Da li je po vašem mišljenju bilo nagodbi izmedu Holbrooke-a i zlocinca Karadžica?
Hartmann: Postoje tvrdnje od strane Karadžica dok Hoolbroke to demantira. Ali je cinjenica da Karadžic dok se skrivao davao intervjue po novinama, slobodno živio u Beogradu i da nije uhapšen do 2008.
Zašto nije uhapšen?
Hartmann: Zato što nije bila politicka volja ni Beograda ni od zapada. Tako da neka nagodba je ocigledno bila da se ne šalje Karadžic u Haag. Takva nagodba vjerovatno nije legalna bila, jer je Karadžic od 1995. bio vec optužen za najveci zlocin u povijesti, geniocid i raseljavanje naroda koji nisu pravoslavne vjere. Nebi trebali postojati dvostruki aršini ali ocito da ih je bilo sve ove duge godine. Sada je on pred sudijama. Ali ostalo pitanje Mladica...
Stice se dojam da u zadnje vrijeme Briselski pregovaraci nastoje staviti sve u zaborav, minimizirati zlocine i kao treba krenuti od pocetka bez "teških tema"…
Hartmann: Ti politicari u Briselu bi trebali znati više svoju historiju kad tako govore. Taj pristup, hajde da to zaboravimo pa da napravimo pomake i da sve strpamo u Evropu. Prije svega to nije pravi put, bez istine nema ni suživota. Na nivou država mogu se praviti politicki dogovori ali taj proces pomirenje i nekakvog oprosta ce teško ici ako se bude preskakalo sa bitnih cinjenica i žrtva izjednacavala sa pociniocem. Zlocini se ne mogu zboraviti, niti treba ih zaboraviti. Treba ih utvrditi i priznati, razumjeti kako su se desile i ko snosi odgovornost, samo na taj nacin se može ici dalje. Tako je Evropa riješila svoje medudržavni odnosi. Cudno da sada u slucaju ex-Yugoslavije, ona preporucuje: idemo na lakše teme. i zaboravimo prošlost i idemo dalje. Sve što se neodradi sada u vezi prošlosti bit ce kasnije kamen spoticanja. Vec su vidljivi problemi koji izazivjua takav pristup. Na primjer, stanje u Srbiji je daleko teže nego 90-tih, vece je negiranje genocida sada nego što je bio a vrijeme rata kada je jedan dio populacije Srbije ratovao po BiH i hvalio sa svojim zlocinima i drugi dio populacije koji odbio ratovati i pobjegao od mobilizacije u svijet jer nisu htjeli ucestovati u zlocinima. Sada imamo vec jednu novu generaciju u Srbiji koja je cula price o ratu i koja živi u ubjedenju da nije bilo zlocina, i da su Srbi bili samo žrtve. Ta situacija komplikuje stabilizacija u regionu. Poricanje prošlosti, sprjecava napredak i demokratizaciju. Negiranje je opasno orude.
Nepovratak prognanika je argument o neodrživosti Daytonskog ustava
Odnosi sa susjedima su kljuc stabilizacije u BiH, nedavna posjeta Josipovica je pokrenula lavinu pitanja, šta, kako i zašto nacionalisti ga optužuju da je izdao interese Hrvatske, Srbi mu zamjeraju da nije objektivan itd. št vi mislite o tome?
Hartmann: Sam potez Josipovica da se bez predrasuda pocne govoriti o svim zlocnima, i da se izvini za politiku Hrvatske 90-th prema Bosni po meni je dobar potez i to bi trebali svi državnici da urade. Naravno to nije se svidjelo onima u Hrvatskoj koji žele nastaviti negirati ucešce Hravatske u ratu u Bosnu. Ali stvari tu napreduju. Sada je Hrvatska optužila nekoliko svojih vojnika, vojnika Hrvatske vojske zbog zlocina u Bosni. Za sada Srbija nije to uradila, niti se izvinila, niti procesuirala bilo kog iz Srbije za zlocine u Bosnu osim oni koje ona nazove "paravojske". Ali nijedan kao pripadnika VJ ili MUP Srbije nije odgovarao do sada.
Tužno je da 15 godine poslije rata u Bosnu, još uvijek se ne prica u pravim herojima i velikim humanistima koji su ustali protiv politike genocida i ubijanja. Oni su smatrani kao izdajnici a ne kao heroji. Sve dok se to ne mijenja onda nece biti pravi mir.
Pitanje povratka prognanika i izbjeglica koji se i nakon toliko godina ne mogu slobodno vratiti na svoju zemlju?
Hartmann: To je dobro pitanje, e sada namece se pitanje zašto je to tako i kome to odgovara?! Aneks 7 nije sproveden to je još jedan argument o neodrživosti Daytonskog ustava koji produbljava podjele umjesto da ih rješava. Svako bi se želio vratiti svojoj kuci ali se moraju stvoriti preduvjeti, a tih preduvjeta svi vidimo da nema. To se mora mijenjati, narod se treba osjecati sigurnim na svakom pedlju BiH. A još uvijek to se nije postiglo. Zato je Bosna nestabilna danas.
Izvodi iz knjige "Mir i kazna"
Nekoliko odluka Haškog tribunala (ICTY) jasno pokazuju da je "zamracivanje" dozvoljeno kako se ne bi naškodilo poziciji Srbije u slucaju tužbe od strane Bosne i Hercegovine pred Medunarodnim sudom pravde (MKS). One otkrivaju da su sudije ICTY priznale da je javno otkrivanje najosjetljivijeg dijela zapisa Vrhovnog savjeta odbrane (VSO) moglo imati negativan uticaj na ishod slucaja koji je Bosna i Hercegovina pred MKS pokrenula protiv Srbije. Oni priznaju da žele da zaštite Srbiju od osude za genocid i isplate odštete žrtvama. Beograd je bio uspješan u tvrdnji da je u pitanju "vitalni nacionalni interes" srpske države.
Sudije zadužene za Miloševicevo sudenje, ukljucujuci Britanca Ricarda Meja, Jamajcanina Patrika Robinsona i Južnokoreanca O-Gon Kvona, podredili su pretpostavljenu stabilnost jedne zemlje interesima pravde i istine. Cineci to, postali su saucesnici u jednoj laži. Ipak, oni su ustuknuli 2005. godine.
Sredinom jula 2005. godine oni su odbili novi zahtjev Srbije za zaštitnim mjerama, ovog puta o personalnim vojnim dosijeima koji su jasno pokazali da su generali Vojske Republike Srpske (VRS), ukljucujuci Ratka Mladica, bili pripadnici srbijanske vojske (Vojske Jugoslavije), pod vrhovnom kontrolom Beograda. Protiveci se otkrivanju ovih dokumenata, Srbija se žalila na odluku.
Žalbeno vijece je u septembru 2005. odlucilo da "vitalni nacionalni interes" Srbije u tužbi pred MKS nije prihvatljiv za uvodenje mjera tajnosti. Prema apelacionim sudijama, sve prethodne odluke Sudskog vijeca u slucaju Miloševic kojim se dokumenta VSO štite od objavljivanja zbog potencijalnog predjudiciranja u smislu "vitalnog nacionalnog interesa" Srbije umjesto "interesa nacionalne bezbjednosti" bile su "pogrešne sa pravnog aspekta".
Umjesto da ispravi grešku koju je upravo bilo otkrilo, Žalbeno vijece je primijetilo da je odobravanje takvih mjera do sad dalo podstreka "legitimnom ocekivanju" Beograda da ce svi njegovi slicni zahtjevi, koji bi uslijedili, biti odobreni po istom osnovu, tako da bi bilo "nepošteno" uskratiti zaštitne mjere koje je država tražila o vojnim dosijeima.
Šokirana ovom odlukom, Karla del Ponte i njen tužilacki tim okupili su sudije u Miloševicevom slucaju i podnijeli zahtjev da argument o "vitalnom nacionalnom interesu" bude poništen, kako bi bio podnijet zahtjev da se pod hitno skine oznaka povjerljivosti sa arhiva VSO. Šestog decembra 2005. godine, sudija Ian Bonomi, koji je zamijenio Ricarda Meja, i sudija Robinson, uprkos protivljenju sudije Kvona, dali su saglasnost da se ukinu zaštitne mjere na snazi od 2003. godine, shvatajuci da Beograd ne pokušava da zaštiti svoju nacionalnu bezbjednost, vec da opstruira pravosudne organe u njihovoj potrazi za istinom. Beograd se odmah žalio na odluku i dobio privremenu obustavu, cime je Bosna i Hercegovina sprijecena da pril oži arhive VSO prije otvaranja slucaja po njenoj žalbi, krajem februara 2006. godine.
Nakon sagledavanja argumenata Tužilaštva, 6. aprila 2006, pet sudija Žalbenog vijeca, i dalje pod predsjedništvom Italijana Fausta Pokara, odlucilo je da obori odluku od 6. decembra 2005. Stoga je informacija koja direktno povezuje državu Srbiju sa ratom u Bosni i srebrenickim masakrom ostala nedostupna MKS-u i javnosti. Tužilaštvo nije bilo u poziciji da javno obznani skandal, pošto su sudije svaku od svojih odluka proglasile "povjerljivom".
Zbog ovih navoda Florence Hartmann je 14. Septembra 2009. proglašena krivom pred MKSJ. Osudivši Hartmann mimo svih pravnih instrumenata demokratskog svijeta na podrucju ljudskih prava i slobode govora, Haški suci su njezino pisanje istine i borbu za prava žrtava proglasili kaznenim djelom i dalje štiteci Miloševicevu Srbiju.
Sjevernoamericki Bošnjaci su od samog pocetka pružali potpunu podršku Florence Hartman. Kongres Bošnjaka Sjeverne Amerike i Instituti za istraživanje genocida u Kanadi i SAD su više puta alarmirali kanadsku i americku javnost o znacaju borbe za istinu i pravdu u svijetu koju vodi Florence Hartman.
Obilježavajuci desetogodišnjicu svoga izuzetno uspješnog rada, Kongres Bošnjaka Sjeverne Amerike u saradnji sa Institutima za istraživanje genocida u Kanadi i SAD, realizirajuci želju ogromnog broja americkih i kanadskih Bošnjaka je pozvao Florence Hartman velikog prijatelja Bosne i Hercegovine na 15 Susrete Bošnjaka Sjeverne Amerike i 10. Skupštinu Kongresa Bošnjaka Sjeverne Amerike.
Na samomo pocetku želimo se u ime redakcije i citatelja web magazina zahvaliti za sve što ste ucinili, cinite i cinicete da se istina o agresiji na BiH i istina o genocidu nad Bošnjacima jasnije cuje u svijetu.
