Ovih se dana obeležava 18 godina od raspuštanja logora Omarska, jednog od najstrašnijih mesta na kojem su Bošnjaci bili zatoceni i ubijani. Omarska nije bila jedino mesto užasa u režiji bosanskih Srba: logori Keraterm i Trnopolje, baš kao i sam grad Prijedor – ostace upamceni kao toponimi srpskog genocida nad Muslimanima. Iz obimnog i dokumentovanog rada prof. Emira Ranica „Prijedor – Srebrenica u kontinuitetu“, citaocima e-novina prenosimo nekoliko poglavlja...
Nakon preuzimanja Prijedora i susjednih podrucja, srpske snage su zatvorile hiljade muslimanskih i hrvatskih civila u logore u Omarskoj, Keratermu i Trnopolju. Osnivanje ovih logora bilo je dio velikosrpskog plana da se ne-Srbi protjeraju sa opštine Prijedor. Logori su uglavnom osnivani i vodeni ili po direktivama srpskih kriznih štabova ili u saradnji s njima, oružanim snagama i policijom. Tokom zatocenja, žene i muskarci zatvorenici podvrgavani su teškom zlostavljanju, izmedu ostalog premlacivanju, seksualnom zlostavljanju, mucenju i pogubljenjima. Podvrgavani su ponižavajucem psihološkom zlostavljanju tako što su prisiljavani da pljuju na muslimansku zastavu, pjevaju srpske nacionalisticke pjesme ili dižu tri prsta u znak srpskog pozdrava.
Zatvorenike su cuvali vojnici, milicija, lokalne jedinice srpske vojske ili TO, ili mješovite grupe njihovih pripadnika koji su nosile uniforme i obicno bili naoružani automatskim puškama i drugim licnim naoružanjem. Psovali su zatvorenike, nazivajuci ih "balijama" ili "ustašama". Pripadnicima paravojnih organizacija i lokalnim Srbima rutinski je dozvoljavan pristup u logore da zlostavljaju, tuku i ubijaju zatvorenike.
ZLOGLASNA OMARSKA: Možda je najzloglasniji od logora, sa najgroznijim uslovima, bio logor Omarska. Nalazio se na mjestu bivšeg rudnika željezne rude Ljubija, oko dva kilometra južno od sela Omarska. Logor je postojao od 25. maja 1992. do kraja avgusta 1992, kada su zatvorenici prebaceni u Trnopolje i druge logore. U Omarskoj je bivalo i do tri hiljade zatvorenika, uglavnom muškaraca, ali je bilo i najmanje 36-38 žena. Uz male izuzetke, svi su bili Muslimani ili Hrvati. Tvrdi se da su jedini Srbi koje su svjedoci vidjeli bili tamo zato što su bili na strani Muslimana. Upravnik logora bio je Željko Meakic. Logor se sastojao od dvije velike zgrade, hangara i upravne zgrade, i dvije manje zgrade poznate kao "bijela kuca" i "crvena kuca". Hangar je bio velika pravougaona zgrada, postavljena u smjeru sjever-jug, a duž njene istocne strane bio je niz pomicnih vrata koja su vodila u veliki prostor duž cijele zgrade, s tim što je prizemlje bilo namijenjeno za održavanje teških kamiona i strojeva koji su se koristili u rudniku željezne rude.
Komandant Omarske: Željko Mejakic, osuden pred BiH sudom na 21 godinu zatvora
Photo: Stock
Na zapadnoj strani hangara nalazila su se dva sprata prostorija, preko cetrdeset sve skupa, koje su se protezale cijelom dužinom zgrade po strani sjever-jug i koje su zauzimale manje od polovine ukupne širine hangara. Pristup ovim prostorijama bio je moguc ili kroz vrata na zapadnoj strani ili s unutrašnje strane, iz velikog prostora za održavanje kamiona koji smo gore opisali. Vecina zatvorenika bila je smještena u ovoj zgradi. Sjeverno od hangara i odvojena od njega otvorenim betoniranim prostorom poznatim kao "pista", nalazila se upravna zgrada, gdje su zatvorenici jeli i gdje su neki od njih bili smješteni, sa prostorijama na spratu gdje su bili isljedivani. "Bijela kuca" služila je za posebno surovo postupanje prema odabranim zatvorenicima. Druga manja zgrada, poznata kao "crvena kuca", bila je takode mjesto na koje su zatvorenici odvodeni na teška premlacivanja i odakle se najcešce nisu vracali živi.
Upravna zgrada bila je djelomicno jednospratnica, s tim da su se kuhinja i trpezarija nalazile u prizemnom zapadnom dijelu. Dvije manje garaže predstavljale su krajnju sjevernu tacku zgrade. Zapadno od hangara bio je travnjak na cijoj se zapadnoj strani nalazila "bijela kuca", mala pravougaona prizemna zgrada sa hodnikom u sredini, dvije prostorije sa svake strane i jednom malom prostorijom na kraju koja nije bila šira od samog hodnika. Mala "crvena kuca" nalazila se na istoj strani kao i "bijela kuca", preko puta kraja hangara.
BEZ HRANE I VODE: Kada su zatvorenici autobusima stizali u Omarsku, obicno bi ih pretražili, oduzeli im svu imovinu, zatim bi ih tukli rukama i nogama dok su oni stajali, raširenih nogu i uvis podignutih ruku, okrenuti prema istocnom zidu upravne zgrade. Novopridošli su zatim upucivani ili napolje na "pistu" ili u prostorije u hangaru ili u male garaže u upravnoj zgradi ili, ako su za to bili izdvojeni, u "bijelu kucu". Veliki broj zatvorenika držan je u veoma skucenim prostorima, tako da su jedva imali gdje da sjede ili legnu spavati. Ponekad je 200 ljudi bilo zatvoreno u prostoriju od 40 kvadratnih metara; a u jednoj maloj prostoriji bilo je zatvoreno cak 300 ljudi. Ostali zatvorenici bili su zbijeni po toaletima. I tamo su, medutim, zatvorenici bili nagurani jedan do drugog, a cesto su morali ležati usred izmeta. Vrata pretrpane garaže cesto su usred ljetnih vrucina držana zatvorena.
Secanje: Preživeli logoraši iz Omarske, na komemoraciji 6. avgusta 2010.
Photo: Stock
Do 600 zatvorenika moralo je potrbuške ležati napolju na "pisti", poneki neprekidno danima i nocima bez obzira na vremenske prilike, a poneki cak i mjesec dana. Za sve vrijeme na njih su bili upereni mitraljezi. U Omarskoj su zatvorenici dobijali samo jedan obrok dnevno, koji se sastojao od tanjura razvodnjene corbe od krompira i tanke kriške kruha ili samo od pokvarenog graha, i svi su gladovali. Zatvorenici su obroke dobijali u grupama od po trideset, s tim da su kada su išli da jedu i pri povratku morali trcati, dok su ih stražari pri ulasku i izlasku cesto tukli. Imali su samo minutu ili dvije da pojedu obrok. Medutim, po dolasku u logor neki zatvorenici nisu dobijali ni vodu ni hranu po nekoliko dana. Mnogi od onih koji su bili zatvoreni u "bijeloj kuci" nisu uopšte dobijali hranu za vrijeme dok su tamo bili. Poneki zatvorenici, narocito oni koji su bili teško povrijedeni nakon premlacivanja u logoru, cesto nisu ni išli na obrok iz straha od novog batinjanja na odlasku i povratku sa obroka. Neki zatvorenici izgubili su dvadeset ili trideset kilograma na težini tokom vremena provedenog u Omarskoj, a neki i znatno više. Zatvorenicima u Omarskoj cesto i dugo je uskracivana voda za pice, koja ni inace nije bila za ljudsku upotrebu, te su se od nje razboljevali.
PREBIJANJA, UBISTVA I SILOVANJA: Bilo je sasvim malo toaleta; zatvorenici su satima morali cekati da im se dozvoli da ih koriste, riskirajuci ponekad batine ako bi sami tražili da idu. Zatvorenici su cesto prisiljavani da veliku i malu nuždu obavljaju u prostorijama u kojima su boravili. Nije bilo mogucnosti za pranje, tako da su muškarci i njihova odjeca ubrzo bili prljavi. Kožna oboljenja bila su cesta, kao i akutni prolivi i dizenterija. Tokom ljetnih mjeseci pretrpane prostorije bile su zagušljive. Stražari cesto nisu dozvoljavali da se otvore prozori u pretrpanim prostorijama ili su tražili da im zatvorenici daju što su god uspjeli zadržati od svojih stvari kao cijenu za otvaranje prozora ili za plasticni bokal vode.
Zatvorenici su prozivani za isljedivanje obicno nekoliko dana poslije dolaska, a stražar bi ih vodio do prvog sprata upravne zgrade, sve vrijeme ih udarajuci rukama i nogama. Tokom isljedivanja neki zatvorenici vrlo su teško pretuceni. Stražar bi stajao iza zatvorenika, udarajuci ga rukama i nogama, cesto ga rušeci sa stolice na kojoj je sjedio. Bilo je slucajeva kada su stražari gazili oborene zatvorenike ili skakali po njima i na taj nacin im nanijeli teške povrede. Sve se to dogadalo pred isljednikom, koji je to samo gledao. Postupak se razlikovao od zatvorenika do zatvorenika, a cini se da je više zavisio od grubosti pojedinog isljednika i stražara nego od ponašanja samog zatvorenika.
Nakon isljedivanja zatvorenici su cesto morali potpisati lažne izjave o svom ucestvovanju u djelima protiv Srba. Zatvorenici nisu prozivani samo na isljedivanje. Navece bi se pojavljivale grupe koje su dolazile izvan logora, prozivale odredene zatvorenike iz prostorije, zatim ih napadale raznim motkama, željeznim šipkama ili komadima teškog elektricnog kabla. Ponekad je ovo oružje imalo eksere koji bi probijali kožu. U nekim slucajevima zatvorenici su zasijecani noževima. Svi zatvorenici više su se bojali grupa ljudi koji su dolazili izvan logora nego redovnih stražara u logoru. Izgleda da su takve grupe imale slobodan pristup u logor i njihove posjete uveliko su pojacavale atmosferu straha koja je vladala u logoru. Prozvani zatvorenici cesto se nisu vracali, a svjedoci koji su im bili bliski rodaci svjedocili su da otada više nikad nisu videni i da se pretpostavlja da su ubijeni.
Fotografija koja je obišla svet avgusta 1992: Omarska, srpski logor
Žene zatvorene u logoru Omarska po noci su rutinski prozivane iz svojih prostorija i silovane. Jedna svjedokinja kaže da je pet puta izvodena i silovana i da su je poslije svakog silovanja tukli. "Bijela kuca" je bila mjesto posebnih grozota. Jedna od prostorija u "bijeloj kuci" bila je rezervisana za surovo zlostavljanje zatvorenika, koji bi cesto bili razodijevani, udarani rukama i nogama i na drugi nacin zlostavljani. Mnogi su umrli od posljedica ovakvih ucestalih zlostavljanja. Zatvorenici koji su morali cistiti nakon tih premlacivanja govorili su kako su po podu nalazili krv, zube i kožu žrtava. Hrpe leševa cesto su se mogle vidjeti na travi pored "bijele kuce". Tijela bi se izbacivala iz "bijele kuce" i kasnije tovarila na kamione i odvozila iz logora. "Crvena kuca" bila je druga mala zgrada u koju su zatvorenici odvodeni radi premlacivanja i ubijanja. Kada su zatvorenici morali cistiti "crvenu kucu", cesto su nalazili kosu, dijelove odjece, krv, obucu i prazne cahure od metaka. Takode su na kamione tovarili tijela zatvorenika koji su bili premlaceni i ubijeni u "crvenoj kuci".
UŽAS ZVANI KERATERM: Zatvorenicki logor Keraterm, koji se nalazi na istocnom kraju Prijedora, ranije je bio tvornica keramickih plocica. Otvoren je 25. maja 1992. i u njemu je bilo zatoceno do 1.500 zatvorenika, koji su bili natrpani u niz velikih prostorija ili hala. Uslovi u logoru Keraterm bili su grozni: zatvorenici su bili natrpani u prostorije, do 570 zatvorenika u jednoj prostoriji, s tim da su jedva imali mjesta da legnu na betonski pod. Prostorije nisu imale ni rasvjete niti prozora i tokom ljeta bile su užasno vruce, bez ventilacije. Zatvorenici su danima bili zakljucani u tim prostorijama, natrpani jedan na drugog. U pocetku su svi koristili jedan WC, ali taj se zacepio pa su dobili bacve koje su curile, te je smrad bio nesnosan. Nije bilo mogucnosti za pranje.
Od hrane su dnevno dobijali tanjur vodenaste corbe i komadic kruha. Užasno ih je mucila glad. Premlacivanja su bila veoma cesta, zatvorenici su napadani motkama i palicama i tjerani da jedan drugog tuku. Zatvorenici su cesto prozivani i premlacivani nocu, a oni koji bi se vracali bili su krvavi i puni modrica. Neki su podlegli povredama. Neki koji su prozvani nikad se nisu vratili i zatvorenici su pretpostavljali da su umrli kao posljedica premlacivanja. Dizenterija je bila cesta, a nije bilo ljecnicke njege niti za bolesti, niti za povrede nanesene tokom premlacivanja. Isljedivanja su se odvijala uz premlacivanje. Neke zatvorenike su ispitivali o novcu, te ih odvodili kucama i tjerali da traže novac koji su, ukoliko bi ga našli, morali dati stražarima.
Saslušani su svjedoci o masovnom smaknucu zatvorenika za koje se vjeruje da su bili iz Hambarina. Jedne noci zatvorenici su culi mitraljeske rafale, nakon cega su uslijedili pojedinacni pucnji. Svjedok Q je izjavio da su sljedece jutro prozvani da utovare preko 150 mrtvih na veliki kamion sa prikolicom, koji je zatim napustio logor dok je krv curila iz njega. Paljba iz mitraljeza ponovljena je sljedece noci, a prema iskazima preko 50 tijela odvezeno je sljedeceg jutra. Kasnije su stigla dva vatrogasna vozila i smrkovima oprala krv sa tog mjesta. Izgleda da je pucano kroz zatvorena vrata prostorije u kojoj su zatvorenici držani; na vratima su ostale velike rupe od metaka. Prema iskazu jednog svjedoka, na ovaj nacin ubijeno je ukupno oko 250 ljudi.
TRNOPOLJE, CENTAR ZA SILOVANJE: Nalazio se u blizini stanice u Kozarcu, na željeznickoj pruzi Prijedor-Banja Luka. U logoru je bilo na hiljade zatvorenika, uglavnom starijih ljudi, žena i djece. Logor su cuvali naoružani stražari. Upravnik logora bio je Slobodan Kuruzovic. Logor se sastojao od jednospratne zgrade bivše škole, uz koju se nalazila nekadašnja mjesna zajednica sa kinom, poznati kao "dom". Jedan dio logora bio je okružen bodljikavom žicom. U maloj ambulanti za prvu pomoc radili su ljekar-zatvorenik i nekoliko bolnicara. U Trnopolju uprava logora nije zatvorenicima obezbjedivala hranu. Buduci da nije bilo hrane, u pocetku su ljudi jeli ono što su donijeli sa sobom, a kasnije su živjeli od pomoci onih mještana koji su se mogli probiti da im donesu hranu. Kasnije, kada je protjerano stanovništvo koje je živjelo oko logora, zatvorenici su cesto izlazili iz logora da traže hranu po okolini, po baštama i napuštenim kucama. To je, medutim, bilo opasno jer je tamo cesto bilo vojnika koji su pljackali kuce i koji bi napali zatvorenike da su na njih naišli. Kasnije je lokalni Crveni krst poceo obezbjedivati nešto hrane. Nije postojao redovni režim isljedivanja ili premlacivanja kao u drugim logorima, ali je bilo i premlacivanja i ubijanja.
Centar zla: Trnopolje 1992.
Photo: Stock
Svjedok Sulejman Bešlic izjavio je da je vidio mrtvace s iscupanim jezicima zamotane u papir i povezane žicom, a da je kasnije jednom prilikom vidio tijela zaklanih djevojaka i staraca u kino dvorani. Buduci da se u ovom logoru nalazio najveci broj žena i djevojaka, silovanja su ovdje bila cešca nego u drugim logorima. Najviše su bile ugrožene djevojke od 16 do 19 godina. Tokom veceri grupe vojnika ulazile bi u logor, izvodile svoje žrtve iz doma i silovale ih. Svjedok Vasif Gutic, koji je bio bolnicar, u Trnopolju je odreden da radi u ambulanti i svjedocio je o velikom broju silovanja koja su se dešavala u logoru. On je cesto razgovarao sa žrtvama silovanja, od kojih je najmlada imala dvanaest godina, i ljecio ih. Pored toga, bilo je žena koje su grupno silovane. Jedan svjedok izjavio je kako je ženu od devetnaest godina silovalo sedam muskaraca, te da je zbog užasnih bolova i krvarenja došla u ambulantu. On je izjavio sljedece: “Sam cin silovanja, po mom mišljenju - razgovarao sam s njima, promatrao njihove reakcije - imao je užasan utjecaj na njih. Mogli su sebi možda objasniti krade, pa cak i premlacivanja i neka ubijanja. Nekako su to na neki nacin prihvatili, ali kada su pocela silovanja, izgubili su svaku nadu. Do tada su se nadali da ce rat proci, da ce se sve smiriti. Kada su pocela silovanja, svi su izgubili nadu, svi u logoru, i muškarci i žene. To je bio strah, užas”.
ZBORNO MESTO ZA ETNICKO CIŠCENJE: Trnopolje je, bar povremeno, bio otvoreni zatvor, ali je po zatvorenike bilo opasno da se nadu napolju, gdje su ih u okolini logora mogle napasti neprijateljske grupe, što znaci da su zapravo bili zatoceni u logoru. U pocetku su srpski vojnici govorili zatvorenicima da su tu zatvoreni radi “vlastite zaštite od muslimanskih ekstremista”. Medutim, pokazalo se da je umjesto toga logor bio mjesto na kojem je sakupljano civilno stanovništvo, muškarci, žene i djeca, koji su zatim deportovani u druge dijelove Bosne ili na druge teritorije. Zbog nedostatka hrane i loših sanitarnih uslova u logoru, vecina zatvorenika, prema nekim procjenama cak 95%, patila je od dizenterije. Tekuce vode uopšte nije bilo, a toaleta samo u ogranicenom broju. Vode za pice skoro da nije ni bilo jer je postojala samo jedna pumpa za cijeli logor. Uš i šuga bili su takode rasprostranjeni. Jedno vrijeme u Trnopolju nije bilo dovoljno mjesta za smještaj svih zatvorenika u zgradama, tako da su mnogi morali boraviti napolju u improvizovanim zaklonima od plasticnih cerada. Prvog oktobra 1992, ili negde oko tog datuma, ljudi su deportovani iz ovog logora nakon što su potpisali saglasnost da se odricu svih svojih materijalnih dobara. Tako je logor Trnopolje predstavljao vrhunac kampanje etnickog cišcenja, jer su oni Muslimani i Hrvati koji nisu ubijeni u logorima u Omarskoj ili Keratermu, iz Trnopolja deportovani iz Bosne i Hercegovine.
UBIJANJE PRIJEDORA: Ako se u cijeloj Bosni i Hercegovini traži grad koji je prošao kroz najteže, ljudskom umu nezamislive muke, cije su stanovnike zlocinci krvavih ruku, u kilometrima dugoj koloni mrtvih tijela otpremili sa ovog svijeta, grad kojemu su ubili dušu i pretvorili ga u pustinju, onda je to svakako Prijedor. Ovaj grad, u kojemu je po posljednjem popisu (1991) živjelo 49.351 Bošnjaka (43,9%), danas više nema ništa bošnjacko, osim masovnih grobnica u kojima su dželatski pokopani njegovi nekadašnji žitelji - u najvecem broju Bošnjaci, a djelimicno i Hrvati, njih oko 30.000. Time je ovaj grad po obimu ljudskih žrtava nedvojbeno postao najvece stratište u Bosni i Hercegovini.
Opština Prijedor nalazi se u sjeverozapadnom dijelu Bosne i Hercegovine. Prema popisu stanovništva iz 1991. godine, brojila je ukupno 112.543 stanovnika, od kojih se 49.351 (43,9%) Bošnjaci; 47.581 (42,3%) izjasnilo se kao Srbi; 6.316 (5,6%) izjasnilo se kao Hrvati; 6.459 (5,7%) izjasnilo se kao Jugosloveni; a 2.836 (2,5%) stanovnika se izjasnilo kao pripadnici drugih nacionalnosti.
SPISAK ZLOCINACA: U ranim jutarnjim satima 30. aprila 1992. godine, snage policije i vojske SRJ i bosanskih Srba su fizicki preuzele kontrolu nad gradom Prijedorom. Preuzimanje vlasti je pokrenulo slijed dogadaja koje je organizirao i kojima je rukovodio prvo Krizni štab, a kasnije srpska Skupština opštine. Do kraja 1992, ti dogadaji ce dovesti do smrti ili prisilnog odlaska skoro kompletnog nesrpskog stanovništva opštine Prijedor. Glavni organizatori i clanovi Kriznog štaba bili su:
* Srdo Srdic: zubar, zapalio kucu i kafic "2M" svome sinu koji je bio oženjen Bošnjakinjom;
* Dr Mile Radetic: ginekolog, prvi predsjednik SDS Prijedor;
Prijedorski firer: Milomir Stakic, osuden na 40 godina robije
Photo: Stock
* Dr Milomir Stakic: lekar, prvi predsjednik Srpske opštine Prijedor, sve naredbe svojih voda sa Pala Karadžica, Mladica i iz Banja Luke Vukica, Kuprešanina i Brdanina revnosno izvršavao. Bio organizator osnivanja koncentracionih logora Omarska, Keraterm i Trnopolje u kojim je ubijeno oko 10.000 civila, organizator etnickog cišcenja, jedan od najodgovornijih za genocid u Prijedoru gdje je ubijeno oko 20.000 civila i brutalno silovano oko 5.000 žena i djevojaka, naredbodavac likvidacije svih prijedorskih lijecnika - Jusufa Pašica, Zdenka Sikore, Osmana Mahmuljina, Eniza Begica, Rufada Suljanovica, Esada Sadikovica-eksperta UN;
*Simo Miškovic: predsjednik SDS, sledbenik velikosrpske ideje i njen revnosni izvrišitelj;
*Simo Drljaca: pravnik, nacelnik srpske milicije, odgovoran za funkcionisanje koncentracionih logora smrti, za hapšenje, privodenje i odvodenje u logore, potpisnik svih spiskova i naredbi za smaknuca;
* Slobodan Kuruzovic: nastavnik, komandant logora Trnopolje, uz njegovu saglasnost izvršena su mnoga ubistva i silovanja u Trnopolju, obogatio se pljackajuci imovinu Bošnjaka i Hrvata;
* Mile Mutic: nastavnik, direktor Informativnog centra u kome su bili Kozarski vjesnik i Radio Prijedor. Pretvorio Kozarski vjesnik u srpsko šovinisticko glasilo, isticao se u fašistickoj propagandi pozivanja Srba da izvrše genocid nad Bošnjacima i Hrvatima – autora ovog priloga osudio na smrt, stavivši ga na listu za smaknuce;
* Dragan Savanovic: predsjednik Kluba poslanika SDS;
*Slavko Budimir: komandant srpskog Sekreterijata za narodnu odbranu, potpisnik svih naredbi o iseljavanju Bošnjaka i Hrvata;
* Milovan Dragic: ekonomista, organizator oduzimanja imovine od Bošnjaka I Hrvata;
* Slobodan Balaban: inžinjer, naredio likvidaciju svih inžinjera i tehnicara koji su radili u Rudniku željezbe rude Ljubija, ubijeni su Ibrahim Paunovic, Ilijaz Drobic, Mehmedalija Sarajlic, Ešref Crnkic, Mato Tadic i još oko 90 inžinjera i tehnicara;
* Dušan Kurnoga: ekonomista, za potrebe srpskih zlocinaca opljackao sve državne robne rezerve nafte i benzina;
* Bogdan Delic: profesor, zadužen za likvidaciju profesora i nastavnika;
* Vladimir Arsic: pukovnik, pogazio sve ženevske konvencije, prvi je naredio stavljanje cetnickih obilježija na odore vojnika kojim je komandovao;
* Radmilo Zeljaja: major, na ulazu u Kozarac postavio je tablu sa natpisom “Radmilovo” i tako gradu kojeg je srušio dao svoje ime. Komandovao operacijama etnickog cišcenja Prijedora, formirao koncentracione logore smrti i ucestvovao u masovnoj likvidaciji logoraša, jedini je mogao potpisati nalog za oslobadanje iz logora;
* Drago Tubin: rezervni porucnik, komandovao jedinicama koje su izvršile zlocine u Kozarcu, Hambarinama, Carakovu i Prijedoru, naredio masovno strijeljanje civila u Partizanskoj ulici i Lukovici kada je brutalno ubijeno 320 ljudi;
* Savan Runjo: nastavnik ONO I DSZ , major, rukovodio kampom za obuku cetnickih dobrovoljaca u Podgradcima, glavni vojni strateg cetnika;
MONSTRUMI, UGLEDNI SRBI: Upravnici logora, batinaši, ubice, pljackaši - realizatori ideje odvajanja Srba od nesrba, u Prijedoru danas ne žive kao obicni, mirni gradani. Oni su, cešce, ugledni stanovnici svoje sredine: pedagozi, direktori škola, policajci, trgovci… U gradu u kojem se desila "Srebrenica u kontinuitetu", u nekada lijepoj caršiji u kojoj je temeljito i krvavo provedeno etnicko cišcenje, praceno zastrašujucim zlocinima, Bošnjaci opet pokušavaju živjeti. Perverzni mir doveo ih je do toga da im se sada za sigurnost imovine ili obrazovanje djece brinu oni što su ih prije deset godina zatvarali u koncentracione logore, palili im kuce, vodili na rub smrti. Voltaireova misao “Ko oprašta zlocin, postaje u njemu saucesnik” otvara knjigu nestalih opcine Prijedor na punih 365 stranica, sa najtužnijom fabulom ikad srocenom: imenima, prezimenima, osnovnim podacima i najcešce praznim ramom za sliku onih kojih više nema. Nestale su cijele porodice, pa onda nema ko ni da pruži osnovne podatke o ubijenim.
Prijedor danas: Cetnicka tradicija se nastavlja
Photo: Stock
Prijedor je pocetkom devedesetih bio lijepa i bogata caršija. Grad se protezao na obje obale prelijepe Sane, zbog koje su Prijedorcani skovali svoju kletvu: koga najviše mrzim, poslao bih ga sa Sane na more! Godišnje se na ovom prostoru kopalo 3,5 miliona tona željezne rude i samo na njoj realiziralo gotovo 90 miliona dolara; proizvodio se još i papir, pigmenti po tada novoj svjetskoj tehnologiji, keks u sklopu zagrebackog "Kraša", cuvena viljamovka... Prijedor je imao svoje vrijedne montere, obližnju Kozaru, cijih je 800 metara nadmorske visine bilo dovoljno za ski-lift i rekreativnu smucarsku stazu, imao je svoj fudbalski klub "Rudar", svoje gradske miljenike Predu i Esu, svoja okolna sela u kojima je svako domacinstvo predstavljalo malo poljoprivredno dobro. Statistika kaže da je 35.405 prijedorskih Bošnjaka stiglo živo u trece zemlje tokom agresije na BiH. Više od 8.000 (pominje se cifra 8.800) ostalo je u Bosni i Hercegovini: najveci dio njih, zajedno sa oko 6.300 prijedorskih Hrvata, preko Vlašica su prognani u srednju Bosnu…
+++
BIVŠI KOMANDANT LOGORA KERATERM NA SLOBODI:
Haški tribunal usvojio 21. jul 2010. zahtev za prevremeno puštanje na slobodu Duška Sikirice, nekadašnjeg komandanta logora Keraterm, pošto je u zatvoru u Austriji odslužio dve trecine petnaestogodišnje zatvorske kazne, saopšteno je iz Tribunala. Sikirici je prevremeno oslobodenje omoguceno pošto je Tribunal u obzir uzeo da je osudenik “priznao krivicu i izrazio kajanje zbog pocinjenih zlocina”, kao i da se, prema izveštajima austrijskih vlasti, “dobro ponašao tokom izdržavanja zatvorske kazne”.
U saopštenju predsednika suda Patrika Robinsona kaže se da je Tribunal od austrijskih vlasti obavešten da je Sikirica, prema austrijskom zakonu, ispunio uslove za puštanje na uslovnu slobodu. Optužnica protiv Sikirice podignuta je 21. jula 1995. godine, zbog kršenja pravila i obicaja ratovanja, pocinjenog genocida i zlocina protiv covecnosti izvršenih dok je bio komadant logora Keraterm kod Prijedora, u Bosni i Hercegovini. Uhapšen je i prebacen u Hag 25. juna 2000. godine, gde se na prvom pojavaljivanju pred sudom izjasnio da nije kriv ni po jednoj od tacki optužnice.
Po optužbi ICTY, Duško Sikirica je znao je za nehumane uslove u logoru, kao i da su zatocenici premlacivani, silovani, seksualno zlostavljani i ubijani, te nije sprijecio ljude izvan logora da ulaze u logor i zlostavljaju zatocenike. Ubio je jednog zatocenika u logoru tako što mu je pucao u glavu. Osmog oktobra 2001. godine priznao je krivicu za progon nesrpskog stanovništva iz Prijedora, ukljucujuci odgovornost za mucenja, seksualna zlostavljanja i nehumano postupanje.
Lepo se ponašao u zatvoru: Duško Sikirica, monstrum na slobodi
Photo: Stock
Na Sudu u Hagu izjavio je: “Prije rata u Bosni, svi smo živjeli zajedno u dobrosusjedskim odnosima, bez obzira na to ko i šta smo bili. Prijedor, za tadašnje jugoslovenske prilike, bio je dobro mjesto za život i naravno za suživot. Ja sam imao prijateljstva od kojih su mnoga prevazilazila razna nacionalna ogranicenja i razlike. Kada je nažalost stigao rat, morali smo ici gdje nam je receno jer nismo imali velikog izbora: ili slušati naredenja, odbiti ih, ili dezertirati. Mene su poslali u Keraterm, mada bih u to vrijeme radije otišao u neko drugo mjesto, nego tamo, jer ici raditi u Keratermu je bila najgora stvar koja mi se mogla desiti.
Nakon dogadaja 1992, licno sam bio u prilici vidjeti kakve su bile posljedice na srpske izbjeglice koji su zbog slicnih dogadaja došli u Prijedor, te sam mogao zamisliti šta su proživljavali ljudi koji su morali napustiti Prijedor. U potpunosti razumijem da su ti dogadaj imali razarajuce posljedice i da i danas imaju uticaje na Muslimane, neki od kojih su bili moji prijatelji.
Nakon što sam vidio i shvatio posljedice, želim da kažem ovom vijecu da strašno žalim zbog svega što se odigralo u Keratermu dok sam ja bio tamo. Osjecam samo žaljenje za sve živote koje su izgubljeni i živote koji su narušeni u Keratermu i Prijedoru 1992. u dogadajima kojima sam nažalost i ja doprinijeo. Narocito mi je žao što nisam imao dovoljno moralne hrabrosti i moci da sprijecim neke ili sve one grozne stvari koje su se dogodile. Želio bih biti u stanju vratiti vrijeme unazad i ovaj put postupiti drugacije nego tada. Razumijem da preuzimajuci odgovornost za moju ulogu u ovim dogadajima moram biti kažnjen i nadam se da ce ovo što se desilo meni biti dobra lekcija za bilo koga i bilo gdje koji se nade u slicnoj situaciji u buducnosti. I stvarno se nadam da ce mi biti oprošteno, iako razumijem da to nekima nece biti lako.
Ujedno se nadam da ce mi moja porodica oprostiti jer sam svojom nesmotrenošcu i njihove živote doveo u nezavidan položaj. Nadam se da ce ovo što se meni desilo doprinijeti bržem povratku Muslimana svojim kucama i bržem i efikasnijem pomirenju svih naroda. Shvatam da cu, kao posljedica ovog slucaja, biti odsutan iz Prijedora duže vrijeme, ali želim da vas uvjerim, vaše visosti, da kad se jednog dana vratim kuci, ja cu biti taj koji ce s najvišim ubjedenjem govoriti protiv ovakvih ludosti. Ja se nadam da cete prihvatiti moju žalost i kajanje za sve što sam ucinio i ono što nisam”.
Još jednom podsecamo: Duško Sikirica je danas slobodan covek.
