|
>
|
Posljedice austrougarske okupacije Bosne i Hercegovine za Bosnjake
 Okupacija Bosne od strane Austro-Ugarske izaziva u Bosnjacima i njihovom nacinu zivota veliki kulturno-civilizacijski i politicki preokret, kao i reorganizaciju vjerskog zivota. Visestoljetne veze Bosnjaka sa svijetom islama i muslimanskim narodima kroz Osmansku carevinu, najednom su skoro potpuno presjecene. Nakon cetiri i po stoljeca neprekinutog zivota u islamskom kulturno-civilizacijskom i duhovno-politickom ozracju Osmanske carevine Bosnjaci su se najedanput nasli u krcanskom kulturno-civilizacijskom krugu u okviru Austro-Ugarske carevine, posljednje pravne drzave na tlu Bosne.
U cilju prekidanja politickih, kulturno-civilizacijskih i vjersko institucionalnih veza Bosnjaka sa Osmanskom carevinom, Istanbulom, Hilafetom i halifom, Austro-Ugarska uspijeva da u oktobru 1882. godine uspostavi u Bosni i Hercegovini posebnu strukturu i hijerarhiju Islamske zajednice sa reisul-ulemom na celu, a upravu vakufa stavlja pod strogi drzavni nadzor. Ulazenje u novi kulturno-civilizacijski krug, nakon skoro pola milenija zivljenja u drugim uvjetima, cin okupacije i otpor muslimanskog naroda je izazvalo takav stres i sok, da je godinama na kulturno-politickom planu ostao pasivan. Posto je u otporu koji je organizirala ulema, bila dokrajcena i unistena muslimanska drzavna, politicka, vojna, upravna, policijska i intelektualna elita, poslije okupacije Bosnjaci se povlace u sebe, u pocetku potpuno bojkotiraju javni, politicki i drzavni zivot i sto je najtragicnije, za one koji ostaju u Bosni, prestaju upisivati i slati djecu u skole. Tako Bosnjaci, do tada najpismeniji narod u Evropi, ciji su mnogi pripadnici uz bosanski poznavali turski, arapski i perzijski jezik, preko noci postaju nepismen narod. Samo zbog takvih iracionalnih, na emocijama zasnovanih i ishitrenih reakcija moglo dogoditi da 1910. godine u cijeloj Bosni i Hercegovini bude svega deset Bosnjaka sa fakultetskom diplomom, ako se ne racuna ulema skolovana u Istanbulu. Jedini oblik neke organizirane kulturno-politicke, potpuno negativne i samorusilacke reakcije na nove prilike bio je neprekidni proces iseljavanja Bosnjaka u Sandzak, Makedoniju i Tursku, izazvan svim novim okolnostima i naglim prelaskom sa naturalne na robno-novcanu privredu. To iseljavanje, kako pokazuju cetiri austrougarska popisa stanovnistva u Bosni 1879., 1885., 1895. i 1910. godine, vodilo je stalnome smanjivanju bosnjackog stanovnistva u ukupnoj demografskoj i etnickoj strukturi. Prema prvom austrougarskom popisu iz 1879. godine u Bosni i Hercegovini je zivjelo 448.613 Bosnjaka ili 38,73% njezina stanovnistva. Taj je postotak do 1910. godine, cetvrtog posljednjeg popisa, spao na 32,25% ili se udio Bosnjaka u navedenom razdoblju od 31 godine smanjio za 6,48%, dok se postotak svih ostalih naroda povecao, katolika cak za 4,79%. U apsolutnom iznosu Bosnjaka je u Bosni 1910. bilo 612.912, i to 470.912 ili 76,93% ih je zivjelo na selu, a 142.000 ili 33,7% u gradu. Nakon okupacije u socijalnoj strukturi poljoprivrednog stanovnistva bili su najbrojniji kmetovi sa 85.000 domacinstava, slobodni seljaci sa 77.000 domacinstava i zemljoposjednici s kmetovima ili bez kmetova sa 6.000 do 7.000 domacinstava. Do Prvog svjetskog rata otkupljeno je oko 42.500 kmetovskih selista. Prodiranjem kapitalistickih odnosa povecava se broj slobodnih seoskih domacinstava na 136.854. U cijelom periodu austrougarske vladavine dominiralo je agrarno stanovnistvo, tako da ga je poslije okupacije bilo 90%, a 1910. godine 87,92% u ukupnoj strukturi drustva. Socijalna struktura gradskog stanovnistva takoder se sporo mijenjala. Najvecim dijelom bosanski gradovi su zadrzali tradicionalno, agrarno i zanatlijsko-trgovacko obiljezje. Od 66 gradskih opcina, kolio ih u Bosni bilo 1910. godine, samo u njih 25 agrarno stanovnistvo nije bilo u vecini. S malim izuzecima, to su gradovi od 2.000 do 5.000 stanovnika. Jedanaest ih ima sa preko 5.000 stanovnika, a jedino Sarajevo ima preko 50.000 stanovnika. Njihovu socijalnu osnovu cine zanatlije, trgovci i razne grupe agrarnog stanovnistva. U zemlji radi oko 40.000 zanatlija i trgovaca. Prema nepotpunim podacima iz 1907. godine, u Bosni i Hercegovini je zabiljezeno 46.593 drzavnih i privatnih poduzeca u kojima je bilo zaposleno 101.624 osobe. Najveci broj radnika bio je zaposlen u drvnoj industriji, rudarstvu, metalurgiji i saobracaju. Zadrzavanje kmetskih odnosa u agraru odrzalo je kontinuitet u socijalnoj strukturi stanovnistva, dok je razvoj industrije, saobracaja i drugih privrednih grana vodio formiranju dviju novih socijalnih grupacija - burzoazije i radnistva.
Dok su se evropske zemlje dogovarale kako da revidiraju jednostrano izdiktirane uvjete Sanstefanskog mirovnog ugovora od strane Rusije, pri cemu su pogazena sva tajna dogovaranja sa Austro-Ugarskom u vezi sa Bosnom, u samoj Bosni dolazi do previranja i ljutnje na Portu zbog toga sto se slozila da jedan dio Bosne i Hercegovine prema potpisanom ugovoru pripadne Srbiji i Crnoj Gori. Rezultat toga je formiranje Narodnog odbora 5. juna 1878. godine nakon narodnog zbora u Carevoj dzamiji kojeg je sazvala ulema 11. aprila 1878. godine. Odbor je imenovao Narodnu skupstinu u prvo vrijeme sastavljenu od 32 clana, od kojih je iz Sarajeva bilo 20 i to 12 muslimana, 5 pravoslavaca, 2 katolika i jedan Jevrej, a iz unutrasnjosti svaki okrug je trebao birati po jednog muslimana i hriscanina. U organiziranju naroda posebno su se isticali Muhammed ef. Hadzijamakovic (1815.-1878.), duhovni voda cijelog pokreta, sejh i muderris Gazi Husrevbegovog Hanikaha i vrlo energicni i uticajni Kaukcija Abdulah ef. (1820.-1878.), dugogodisnji imam Begove dzamije u Sarajevu. Prije toga, sarajevska ulema je napisala i uputila Porti jednu Ittifaknamu - Adresu, koju je potpisalo mnogo muslimana, u kojoj je trazeno da se provede odluka o autonomiji Bosne i u kojoj se istice da ce Bosanci zajednicki braniti svoju zemlju, bez obzira na vjersku pripadnost. Vec tada je odbacen turski jezik i pocela je iskljuciva upotreba bosanskog jezika.
 Na vijest da je Austro-Ugarska dobila mandat da okupira Bosnu i Hercegovinu, 4. jula 1878. godine navece u Begovoj dzamiji okupilo se izuzetno mnogo uzbudenih ljudi i tu je, mimo obicaja, odrzan i politicki skup na kome su govorili i Kaukcija i Hadzijamakovic. Sutradan je carsija bila zatvorena, a mnogo je ljudi doslo na isto mjesto ocekujuci neku odluku. Tada ispred mase istupa Salih Vilajetovic - hadzi Lojo, fanatik, konzervativac i radikal, koji poziva narod na pobunu protiv osmanske vlasti i protjerivanje austrougarskog konzula, s cime se uzbudena masa slozila te je nastupila logika i vladavina ulice. Sarajevski dogadaji i pobuna prenijeli su se i u druge gradove Bosne. Sa posljednjim Portinim pasom u Bosni - Hafiz pasom - stigao je i pljevaljski muftija Mehmed Nuruddin Vehbi ef. Semsekadic (1827.-1887.), vrlo obrazovan, ugledan, odlican orator i strateg koji ce postati jedan od glavnih voda Pokreta. Potpisane odluke Berlinskog kongresa odjeknule su u Bosni kao surova stvarnost. Bosnjaci su tada tvrdili da je Bosna njihov vatan (domovina) i da sultan moze dati Stambol, a ne Bosnu. Narodni odbor otpocinje pripreme za otpor naroda okupaciji. Vec 27. jula dolazi do masovnih demonstracija u Sarajevu i demonstranti su trazili odlazak osmanskih vojnika na celu sa Valijom iz Bosne. Narednog dana, 28. jula 1878. godine, Valija i njegov pomocnik su podnijeli ostavke, a vode pokreta su odrzali skup i aklamacijom izabrali Narodnu vladu. Civilni poslovi su povjereni Hafiz pasi a vojni Smailbegu Selmanovicu i Muhammedu ef. Hadzijamakovicu. Tako se nakon 415 godina zavrsila osmanska vladavina u Bosni. Na ove dogadaje u Bosni, Austro-Ugarska je odlucila vojnom silom skrsiti otpor okupaciji. Za komandanta habzburske vojske za bosansku ekspediciju imenovan je Josip Filipovic. Prije same vojne ekspedicije generalna komanda u Zagrebu i baron Filipovic imali su kompletirane podatke o bosanskim cestama, prijelazima, telegrafskim linijama, utvrdama i gradovima, kao i podatke o stanovnistvu, njegovoj nacionalnoj i socijalnoj strukturi i raspolozenju. Tacno se racunalo da krscani, posebno katolici, nece pruzati otpor. Austrijski konzul Vasic je tvrdio da ni imucni i ugledni muslimani, pa cak ni nizi socilajni slojevi sela i gradova, nece pristupiti Pokretu pobune. U funkciji nepruzanja ili sto manjeg pruzanja otpora baron Filipovic je uputio Proklamaciju stanovnistvu Bosne i Hercegovine u kojoj saopcava da carska vojska ne dolazi u svojstvu dusmana, vec kao prijatelj naroda da uspostavi red i mir, da su joj evropske zemlje povjerile taj zadatak uz privolu sultana, da ce vojska svakog stititi, da ce svi biti ravnopravni pred zakonom, da se garantiraju obicaji i da ce se zemaljski prihodi upotrebljavati za potrebe zemlje. Dvadeset devetog jula 1878. godine austrougarske trupe su presle bosansku granicu na cetiri mjesta kod Broda, Gradiske, Kostajnice i Samca, a dva, odnosno tri, dana kasnije kod Vrgorca i Imotskog. Tako su formirane tri osnovne kolone koje su dobile zadatak da sto prije dodu do Sarajeva. Glavnina snaga krenula je dolinom Bosne, a pomocnim pravcima prodirale su kolone dolinom Une, Sane i Vrbasa i prema zapadnoj Hercegovini i dolini Neretve. Napredovanje je u pogranicnim gradovima islo brzo i bez otpora. Vec 31. jula 1878. godine pali su Banja Luka i Prijedor. Preuzevsi vlast, Narodna vlada u Sarajevu je pozurila da organizira snage za odbranu zemlje. Hadzi Lojo je sa svojim pristalicama obio vojne magacine i narodu je podijeljeno 4.000 pusaka i mnogo municije. Mada je Pokretu stizala podrska iz Mostara, Tuzle, Bihaca, Kladuse, Jajca, Livna i drugih gradova, Pokret je od pocetka bio slabo organiziran, skoro bez oficirskog kadra koji je otisao u Tursku i sve prognoze Austrijske obavjestajne sluzbe o nepruzanju otpora krscana i hriscana su se u potpunosti obestinile tako da su na braniku Bosne ostali iskljucivo Bosnjaci, uz casne izuzetke krscane. Narodna vlada je 7. augusta 1878. godine objavila poziv svim gradanima, bez obzira na vjeru, da se prikljuce odbrani domovine, posto je prije toga uvela vojnu obavezu za sve strance i osmanske cinovnike i ratni porez od imucnih gradana. Semsekadic je preuzeo ulogu da organizira odbranu istocne Bosne i zaustavlja napredovanje austrijskih trupa kod Gracanice, a Hadzijamakovic nanosi poraz Austrijancima kod Maglaja. Na drugoj strani austrijska vojska poslije zauzimanja Banje Luke osvaja Jajce i Travnik, a njezino brzo napredovanje u Hercegovini dovodi do pada Mostara. Neorganiziranost, stihija i kompromitacija Pokreta otpora od Hadzi Loje gubili su u narodu nadu da Narodna vlada moze pruziti adekvatan otpor Austro-Ugarskoj. Cak je izgledalo da Narodni odbor nece ni organizirati odbranu Sarajeva. Odlucan stav Muhammeda Hadzijamakovica vratio je Sarajlije iz letargije i sa 5.000 boraca organizirana je odbrana grada. Filipovic je u osvajanje Sarajeva ukljucio 14.000 vojnika i oficira i 9 baterija artiljerije. Glavnina snaga napadala je od Blazuja preko Sarajevskog polja. Opci napad na Sarajevo otpoceo je rano ujutro 19. augusta 1878. godine uz snaznu podrsku artiljerije. Otpor branilaca skrsen je oko 14 sati. 
Ovaj dio je dobro opisan u knjizi Bosnjaci dolaze od Werner Schachinger;
Strana 6-12, (K und K. trupe osvajaju Sarajevo)
Gubici branilaca bili su oko 400 poginulih, ali su i gubici napadaca bili takoder veliki. Sa zauzimanjem i okupacijom grada otpocela su hapsenja, oduzimanje oruzja i pljacka. Svi uhapseni tretirani su kao ratni zarobljenici i njih 600 bilo je osudeno na robiju i odvedeno u Olumac. Prijeki sud je petnaestak Sarajlija osudio na smrt strijeljanjem i vijesanjem. Tu se radi o sedam brace Mulica, Avdi Jabucici, h. Avdagi Halacevicu, h. Mehagi Gacanici, Sulji Kahvicu, Mehmedagi Dalagiji, Ibrahimagi Hrgi, Medi Odobasi i h. Muhammedu Hadzijamakovicu. Prije nego sto je objesen, Hadzijamakovic je uspio raniti dvojicu austrijskih vojnika otevsi im pusku.
Pocetkom septembra iste godine pocelo je osvajanje Bosanske krajine operacijama u Majdanu, Kozarcu, Prijedoru i Kljucu.
Ovaj dio je isto ljepo i opsirnije opisan u knjizi Prijedor i Kozarac.
U pokusaju zauzimanja Bihaca Austrijancima je nanio tezak poraz Huseinbeg Karabegovic. U Bihac su Austrijanci uspijeli uci tek 19. septembra 1878. godine i to zdruzenim snagama. Na drugom kraju, jedinice muftije Semsekadica drzale su se u dolini Sprece kod Doboja sve do 15. septembra. Snage Otpora kojim je zapovijedao muftija Semsekadic napadnute su i na juznom krilu na pravcu Sarajevo-Romanija. Time je ubrzan pad cijele sjeveroitocne Bosne cija je okupacija zavrsena padom Foce 5. oktobra 1878. godine. Cijela Bihacka krajina je okupirana 20. oktobra 1878. godine zauzimanjem Kladuse i tako je vojnicko zaposjedanje Bosne i Hercegovine bilo zavrseno. Za nepuna tri mjeseca jedna od najsavremenijih armija Evrope uz angaziranje oko 300.000 vojnika i oficira vodila je 76 borbi, bojeva i bitaka protiv 100.000 hiljada vojnika, skoro iskljucivo Bosnjaka. Da bi umanjila znacaj otpora i njegovog organizatora - uleme, austrougarska historigrafija je cijeli Pokret otpora Bosne nazvala Hadzi Lojina buna.
|
