Kako su Bosnjaci 1737. godine kod Banja Luke potukli Austrijance?
Bosna i Hercegovina je bila u sastavu osmanskog carstva i najzapadniji dio islamska drzave, zvane hilafet. Dugo godina su bili Bosnjaci vrijedni i hrabri granicari koji su uspjesno odolijevali napadima Austrijanaca, Hrvata, Slovenaca i Madara. Medutim, dugogodisnje borbe su imale i kobne posljedice za nas narod.
Ekonomija je slabila, hrane je nedostajalo, sve manje je bilo muskog stanovnistva...itd. Zbog navedenih (i mnogih drugih) razloga su se Bosnjaci 1737. godine prvi put otvoreno suprostavili politici Istanbula u jeku novog tursko-austrijskog rata. Austrijska je vojska tako na vise mjesta provalila u sjevernu Bosnu, i Bosnjaci su se odupirali, ali je uskoro iz Istanbula stigla vijest, da se Bosna ne smije braniti, jer je Turska u ratu sa Rusijom, pa je trebalo izbjegavati neprijateljstva sa Austrijom.
Unatoc tome je Ali-pasa sazvao bosanske prvake u Travnik i prenio im sultanovu poruku. Prisutni su sa ogorcenjem saslusali zapovijest i jednoglasno je odbili. Koliko su bili odlucni u svojoj namjeri pokazuju zavrsne rijeci zakljucnog dokumenta koji su donijeli: »Bosna se mora braniti pa makar nas svih to stajalo glava i imanja!« Ali-pasa, iako je bio stranac, je pristao uz Bosance i tako se po zemlji prosirio poziv na vojsku. Fra Nikola Lasvanin je zapisao: »Odose pasini ljudi po svoj Bosni i digose sve, malo i golemo, ko god moze oruzje nositi...i skupi se cudna vojska strahovita:«(1)
BITKA KOD BANJA LUKE
Austrije je za novi rat sa Turskom pripremila ogromnu vojsku. S obzirom da su se Bosnjaci odlucili sami suprotstaviti Austrijancima (bez pomoci Istanbula), oni su ocekivali, kako ce usetati u Bosnu i savladati prkosne Bosnjake. Pred upad u Bosnu austrijski car Karlo VI. obratio se bosanskom narodu proglasom kojima je pozvao njegovo krscansko stanovnistvo da se pridruzi njegovoj vojsci, a muslimanima jamci licnu imovinsku sigurnost, ali pod uvjetom da ne pruzaju otpor i da se dobrovoljno predaju. Svojom imovinom mogu raspolagati i otici kuda zele, a oni koji ostanu MORAJU SE POKRSTITI jer im pod Austrijom kao muslimanima nema mjesta.(2) Taj je poziv medutim Bosnjake jos vise razljutio.
Napad na bosanske granice izvrsen je sa cetiri strane. Jedna je vojska posla na Bosanski Novi, drugi na Buzim i Cetin, treca na Banja Luku i cetvrta na Zvornik. Do prvog sukoba je doslo kod Zvornika gdje je domaca vosjska izvojevala sjajnu pobjedu, totalno razbivsi neprijatelja. U boju su se posebno istakli sarajevski janjicari kojih je bilo 5 bajraka, predvodeni Ahmed-pasom. Ista je sudbina zadesila generala Raunacha i njegovu vojsku koja je napala Ostrovicu kod Kulen-Vakufa. I tu su vrli i hrabri Krajisniki uz pomoc vojske iz srednje Bosne potpuno porazili austrijsku vojsku. Na bojnom je polju ostalo lezati 611 Austrijanaca, zajedno sa generalom Raunachom. Na bosanskoj strani je medu poginulima bio i zapovjednik Ali-beg Osmanpasic. Kad je austrijska vojska kod Buzima i Bihaca cula sta se desilo sa njihovom vojskom kod Kulen-Vakufa, oni su se smjesta povukli nazad u Hrvatsku.
Za to vrijeme je glavna austrijska vojska napadala Banja Luku koju je branila tek saka ljudi sposobnih za odbranu. Austrijanci su iskopali rovove i opkolili grad. Zapovjednik Banja Luke Mehmed Catic odmah salje poruku Ali-pasi u Travnik o situaciju u gradu i zove u pomoc. Ukratko nakon poruke, na Banja Luku krene odred Sarajlija, a za njima cijela bosanska vojska, koja je u drugim dijelovima Bosne porazila Austrijance. Dok su Banjalucani cekali pomoc, Austrijanci im uputise poziv na predaju, sto je Bosnjake veoma razljutilo. Neprijatelj je nekoliko dana nemilosrdno tukao grad sa topovima, pa je tako na grad padalo dvevno 1.800 granata. Branioci su se zestoko branili, a povremeno bi izlazili iz tvrdave i napadali neprijatelja. Historicari biljeze da je medu njima bilo i zena. Prilikom jednog takvog upada su Austrijanci zarobili i jednu zenu po kojoj je general Hildburghausen poslao jos jedan poziv na predaju, ali i to je bilo uzalud. I dok je grad branilo sve sto je moglo stajati na nogama, desilo se nesto sto je kod postenih Banjalucana izavzvalo duboko ogorcenje. Naime, stariji ljudi, zene i djeca su se zbog zestokog granatiranja sklonili u tvrdavu. To je iskoristio dio krscanskog stanovnistva u gradu koji je poceo pljackati muslimanske kuce, jer su bili ubjedeni da ce Austrijanci poraziti Bosnjake i uci u grad. (3)
Banjalucki je kadija u najkriticnijim trenucima uradio jednu stvar koja je svojstvena samo junacima Bosne: na bedem je iznio Kur'an na koji su se svi do zadnjeg zakleli da ce se boriti do posljednjeg covjeka i da dusman moze uci u grad samo preko njih mrtvih. U to vrijeme je Ali-pasa sa vojskom iz Srednje i Istocne Bosne uzurbano
gazio prema Banja Luci. Marsiralo se i danju i nocu, kako 4. augusta sa istocne strane iznenadili austrijsku vojsku, sto je veoma zbunilo glavnokomandirajuceg Hildburghausena. Pristigavsi pod grad, bosanska vojska se u hodu prestroji u bojni poredak i bila je odmah spremna za okrsaj. Njezina neocekivana pojava na bojnom polju i odusevljenje s kojim je nastupala, utjeralo je neprijatelju strah u kosti!? Austrijska je vojska brojala 16.257 vojnika, od cega 4.345 konjanika. Bosnjaka je bilo izmedu 10.000 i 15.000. Bili su to medutim sve prekaljeni borci, a branili su svoju grudu. Ali-pasa je za predstojecu bitku na desno krilo stavio slavnoh zvornickog kapetana Mehmed-bega Fidahica i sve krajiske kapetane. Ostali su bili na lijevom krilu, dok su bili janjicari u sredini. Nakon kratkog predbojnog govora, Ali-pasa povede vojsku u boj.
JUNASTVO BOSNJAKA
Boj pod Banja Lukom se zbio 4. augusta a trajao je od podne do zalaska sunca. Bosanci su odmah na pocetku navalili tako silovito da su za tren bile poremecene sve neprijateljske linije. Istovremeno su iz tvrdave provalili i branioci grada, pa je u redovima Austrijanaca nastao lom i potpuno rasulo. U jeku boja, Mehmed-beg Fidahic je sa svojim borcima tako zestoko navalio na neprijateljsku konjicu da ju je u tren oka potpuno razbio. Mnogi su se neprijateljski vojnici ugusili u Vrbasu. Mehmed-beg je uvijek bio u zaru borbe, pa su tako pod njim pala tri konja i onda je gologlav krcio put i sjekao neprijatelja. Kad su ga ranili, odvedose ga na previjanje, ali on se opet vrati u boj. Velikim junastvom se istakao i cuveni sarajevski junak Hadzi Ahmed Kandelija koji je sam (!) navalio na neprijateljske polozaje sa topovima, pri tome napravsi pravu pustos. U zadnjem (petom po redu) jurisu Bosnjaci konacno porazise Austrijance koji su poceli bjezati preko rijeke Vrbas. Zbog silnog tereta, cuprija se srusila, tako da su mnogi austrijski vojnici pali u rijeku. Bezbroj ih se ugusilo, a ostali su bjezali prema Savi. Iza njih je ostala silna gomila oruzja i hrane. Na bojnom je polju ostalo lezati 1.027 Austrijanaca. Ali-pasa je unatoc pobjedi poslao svoju vojsku da goni neprijatelja i preko Save. Bosanski konjanici su nemilosrdno tamanili neprijatelja, sve dok ovi nisu poceli vikati: »Ako Boga znate i svece ljubite, nemojte nas vise proganjati!« (4) Na to ih Bosnjaci puste da se mirno prebace preko Save i tako spase. Nakon bitke, skupila se bosanska vojska i krenula za Sarajevo, Kad je napokon stigla u Seher, zapocelo se slavljem koje je trajalo nekoliko dana. Iz cijelog islamskog svijeta su stizale cestitke hrabrim Bosnjacima koji su cijenili cinjenicu kako je malobrojnija i slabije opremljena bosanska vojska potpuno razvalila evropsku velesilu - Austriju. Zbog ovog poraza Austrije se nije usudila napasti Bosnu jos narednih 150 godina.
I JOS JEDNA ZANIMLJIVOST
Neki je pravoslavni pop prije bitke poslao svoju kcerku na drum s nesto hrane da proda vojsci koja
je tuda prolazila za Banja Luku. Pri tome ju je upozorio da ne prigovori ako joj ne bi platili i da se ne protivi ako bi je usput neko od vojnika uscinio. Kad se ova vratila kuci i ispricala ocu da je sve prodala i da je sve placeno, i da je niko nije ni prstom taknuo iznenadeni otac ce na to: »Dok je takve vojske, Svabo Bosnu nece uzeti, nego ce se vratiti odakle je dosao!«
Na zimu 1735 Ruska carica Marija Terezija je skovala da iduce godine zapocne novi rat, protiv Otomana.I namjeravala je da na proljece 1736, zauzme tvrdjavu Ocakov, i u tu namjeru je mjesecima, prije borbe, angazovala preko 170 000 vojnika, u 6 tabora, i brigada, koji su napadali tu tvrdjavu.
Te, 1736 strasna kuga se okrenu u Bosni. Otomani nisu imali dovoljno vojske da brani Ocakov.O cakov su napale 6 brigada Rusa, sa velikim Ruskim topovima, i Austrijskom modernom opremom, jer Marija Terezija je bila Austrijanka. U nemoci, Otomana, pred silnom Ruskom vojskom, oni su uspjeli 8000 Bosnjaka da angazuju. Bosnjacki tabor, se je tri mjeseca borio za Ocakov. Na kraju su svi stradali. Rusa je bilo previse ipak. U Bitci za Ocakov, ranjeno je 21 000 Rusa i stradalo je 17 000 Rusa, naspram 8000 Bosnjaka. Tek stotinjak Bosnjaka je uspjelo da se sacuva.
Kada, je Austrijski cesar cuo da je 8000 Bosnjaka stradalo pod Ocakovim, i da u Bosni hara strasna kuga, i da su Bosnjaci totalno demoralisani, on odluci sa 160 000 vojnika, angazovanih u 5 tabora, da napadne Bosnu sa pravca Like, Karlovca i Virovitice, Nisa, Zvornika i Slavonije. Sa pravca Slavonije udarala je Madjarska brigada sa oko 20 000 Madjara, poznati sto su imali cizme Madjaruse, dobre za blata.
Iz pravca Like i Karlovca, preko 25 000 Hrvatskih i Austrijskih je krenulo.Silna vojska nije mogla da ne bude nezapazena od Osmanske osmatracnice, citaj Bosnjaka, i oni su sultanu u Stambol rekli, da Austrija namjerava da prekrsi mir iz 1718 godine, i napadne Bosnu.
Sultan nije vjerovao, no nakon par glava i zarobljenika koje su Bosnjaci dali, onda je povjerovao. No, da sreci ne bude nikad kraja, sultan nije imao vojske da dadne Bosnjacima. Bosnjaci su bili izlozeni strasnom gubitku kod Ocakova, kugi i sada sa neprijateljima, kojeg ima vise nego vojno sposobnih Bosnjaka.
U par tabora, oni odlucise da brane tvrdjave Buzim i Cetingrad, kojeg nakon vise mjeseci rata, Hrvatski jurisnici, nisu uspjeli da zauzmu. Bolje srece su imali Niski odredi Austrije, koji uz pomoc Klimenata Katolickih Albanaca zauzese cijeli danasnji Sandzak, i spalise Novi Pazar.
No, Holenhajder, glavni general Austrije, se odluci da se udariti na Banja Luku, a to su Bosnjacki krajisnici i znali, pa pocese da prave razne zamke za Generala u njegovom marsu od Gradiske do Banja Luke.
Naime jedna brigada vojnika je zanocila kraj Banja Luke, i odjednom general je ustanovio, da su svi zaspali onako krvavih vratova. Bosnjaci su igrali prljavo, ali kako je Austrija igrala, ovo opet dodje sjajno.
Sa 40 000 vojnika on udari na Banja Luku. Tada je 8000-12 000 Bosanskih krajisnika, odlucllo da ce se boriti do zadnjeg.Koliko su Austrijanci bili arogantni, oni su cak pricali, da djecu branitelja nece pretvoriti u robove, i da imaju 24 sata, da predju na krscanstvo, ili inace.
Tog dana, Bosnjaic su udarili junacki kraj Banja Luke. Tako su udarilic junacki, da su Austrijanci, koji su srusili drvene mostove na Savi, misleci da ce uzeti Banja Luku sa lakocom, i dalje nastaviti, poceli da bjeze ka Savi, i dalje prema unutrasnjosti, danas Hrvatske.
Bosnjacki branitelji, kasnije gonioci Austrije, su puna tri sata trcali za hrabrim Madharima, Austrijancima, Njemcima i Hrvatima, i pljackali zlato, i ubijali pobjegulje. Toliko su plakali, da je jedan Hrvatski zapovjednik rekao, nemojte nas pobiti Osmanlija, predajemo se na viru. I dosta tih zarobljenika je otislo.
No, na jugu, nakon samaranja Austrije i Hrvatske, Bosnjaci su izgubili Pazar i Sjenicu, kojeg podli Crnogorci uzese. Osokoljeni Ruskom pobjedom kod Ocakova, godinu prije, i Austrijskim napadom na Banja Luku, oni pocese u klanje civila i unistenje dzamija. Podsjeca li vas cojstvo to nazovi, na nesto danas.
I tako Bosnjaci gladni, umorni, ratovali protiv Rusa, kuga, Austriju isamarali, dodjose i isamarase Crngorce.
Crnogorce je predvodio neki pop, koji je pricao Osmanskom zapovjedniku, sine predajemo se na viru, postedi nam zivote.
I Bosnjaci, su mogli komotno da pobiju sav Crnogorski narod tamo, no eto sadisti, kakvi i jesu, ostavise ih na miru. Klimente, Brdski cobani su dali pete vjetrama, a Austrija nije napala Bosnu sve do 1788 godine, ili 50 godina od tog datuma. 1738-1739 je potpisan mir sa Osmanijala, u kojem se rijeka Sava u duzini od 160 sati hoda, stavlja kao granica izmedu Osmanskog carstva i Austrije. To je danas moderna Bosansko-Hrvatska granica.
