Prvi spomenici pismenosti (epigrafski spomenici, epitafi, ktitorski natpisi) na tlu Bosne i Hercegovine se javljaju koncem desetog vijeka. Poseban znacaj imaju epitafi, pri cemu pojedini natpisi predstavljaju knjizevnost zapisanu na kamenu. Ta svojevrsna kamena biblioteka sadrzi oko 400 znacajnih natpisa, na kojima je izvrsena podrobnija paleografska i jezicka analiza. Druga svjedocanstva bosanske srednjovjekovne pismenosti cine bastinske povelje, testamenti, darovnice, administrativni akti, koji su najcesce pisani bosanskom cirilicom (bosancicom), koju od srpske cirilice luci naslanjanje u grafiji na poluoblu glagoljicu. Razvoj pismenosti i knjizevnosti mozemo pratiti od Povelje Kulina bana Dubrovcanima (1189.), koja je napisana narodnim jezikom. Mnoga od ovih svjedocanstava pismenosti i umjetnickog stvaranja poticu sa prostora danasnjeg Tuzlanskog kantona. Sredista srednjovjekovne duhovnosti i pismenosti su Crkva bosanska i dvorovi srednjovjekovnih velmoza, gdje su se njihovi pisari (dijaci), osim narodnog pisma, sluzili i latinskim. Crkva bosanska nije podizala znacajnije bogomolje, tako da ovdje izostaje crkvena likovna umjetnost. Za razliku od susjednih zemalja, mozda posebno zahvaljujuci Crkvi bosanskoj, na tlu Bosne i Hercegovine ustrajavaju mnoge arhaicne tradicije, kao sto je odustajanje od crkvenih kanona i kodeksa, bilo zapadne bilo istocne crkve. Pripadnici Crkve bosanske ("krstjani","dobri Bosnjani","dobri Ijudi"), tumace crkvene knjige na njima svojstven nacin (ubacivanje marginalnih glosa i apokrifa u kojima, na vrlo vjest nacin, umecu svoje dualisticko naucavanje). Medu najjacim uporistima "dobrih Ijudi" bilo je podrucje zupa Usora i Soli, dakle, prostor danasnjeg Tuzlanskog kantona. Rukopisni kodeksi cine najobimniji dio bosanske pismenosti iz ovog perioda i njihova je sadrzina religiozne naravi. Bosanski pisari za svoje velikase prevode i iluminiraju crkvene knjige. Zna se za dvadesetak takvih knjiga, ali su listici rasuti po evropskim zbirkama. Znacajke ovih listova su visok stepen stilizacije, bogati inicijali, bogate iluminacije, simultana upotreba raznih pisama i otvorenost za svaku stranu slova. Ovi listici su uglavnom napisani u ikavici. O tragovima hronicarske djelatnosti, od koje nije ostalo nista, svjedoce pozni franjevacki Ijetopisi. Slomom srednjevjekovne bosanske drzave mijenja se i duhovno-civilizacijski kontekst.
Na prostoru Bosne i Hercegovine, medu narodima istog jezika i istog porijekla, sustizu se tri velike civilizacije: zapadnoevropska (katolicizam), bizantska (pravoslavlje) i islamska. Islamski element vremenom postaje dominantan, ali istovremeno jacaju i katolicki i pravoslavni. Islam sa sobom donosi knjizevnost na orijentalnim jezicima, katolicka crkva - latinicu, a u srpskim crkvama i manastirima - koji su bili srediste pismenosti i kulturne djelatnosti - njegovao se crkvenoslavenski jezik. Uglavnom cvjeta prepisivacka i epigrafska djelatnost, rodoslovi, panegirici. U krug ove religiozne literature pripada "Lestvica" Jovana Skolastika, prepisana u Vozuci, te "Zbornik molitava" iz Paprace. U manastiru Svetog Nikole na Ozrenu djelovao je, kao pisac i prepisivac knjiga, jeromonah Timotije Gluhi, koji je za manastirskog igumana sastavio dva panegirika. Ovaj tip srpske knjizevnosti produzava se sve do kraja osamnaestog vijeka. U devetnaestom vijeku, pod uticajem Vuka Karadzica, pocinje rad na sakupljanju narodnih umotvorina. Biljeze se narodni obicaji, narodne pripovijesti, poslovice, zagonetke, prikupljaju se kodeksi, a ima i historiografskih pokusaja. Njegovi suradnici su i dvojica Bosanaca: Simo Milutinovic Sarajlija i Vuk Vrcevic. Ideje o knjizevnom stvaranju na jeziku narodnih umotvorina bivaju prihvacene i medu srpskim svestenstvom. Znacajka njegovog rada u Bosni su hercegovacka govorna osnova i bogatstvo narodnih umotvorina svih naroda. Bosnjacki je narodni genije u odredenim formama stvorio literarna djela koja su svoju vrijednost trajno zadrzala. Bosnjacke narodne balade i sevdalinke su postale trajnom inspiracijom kako domacih tako i svjetskih umjetnika. Umjetnicku slavu bosnjacke balade svijetom je pronijela "Hasanaginica", koju je prepjevao slavni Goethe. Goetheov prijevod "Hasanaginice" je objavljen ( 1778. godine) u Herderovoj zbirci narodnih pjesama. Austrougarska okupacija Bosne dovodi do nove drustveno-politicke, kulturne i psiholoske situacije, sto rezultira u formiranjem pokreta za vjersko-prosvjetnu autonomiju kod Srba i Bosnjaka, koji time udaraju osnove svom nacionalno-kulturnom formiranju. Sva ova kretanja nalaze svoj izraz i u knjizevnosti. Knjizevni zivot se odvija oko casopisa i kulturno-prosvjetnih drustava, koji su orijentirani na razvijanje nacionalnih osjecanja. Pored nacionalnog romantizma, prevladava osoben realizam lokalnog obiljezja, a u godinama neposredno pred Prvi svjetski rat prodiru i obiljezja simbolizma. Pocesto, osim naglasavanja kolektivne sudbine naroda u duhu narodne pjesme i lokalne atmosfere i senzibiliteta, ova djela nemaju vecu estetsko-knjizevnu vrijednost. Pored skromne knjizevnosti na maternjem jeziku u arapskoj grafiji (alhamijado knjizevnost) i narodne usmene knjizevnosti, Bosnjaci njeguju knjizevnost na tri islamska orijentalna jezika: djela iz oblasti prava, teologije, filozofije, filologije pisu na arapskom jeziku; na turskom je njegovana divanska knjizevnost, putopisi, epigrafika. Perzijski jezik je sluzio za rafinirano pjesnicko izrazavanje. Knjizevnost na orijentalnim jezicima bila je dostupna samo visim slojevima, koji su imali prilike da se skoluju na Istoku. Zabiljezeno je preko trista imena Bosnjaka koji su pisali na nekom od orijentalnih jezika, a neki su prevodeni na vise evropskih jezika.
Najrasirenija vrsta knjizevnog stvaranja su komentari, zatim kompendiji, udzbenici, Ieksikoni. Arapski jezik kod Bosnjaka slovi kao jezik nauke i religije. Najbogatija knjizevnost, i po obimu i po raznovrsnosti zanrova, napisana je na turskom jeziku. Jos od vremena Ahmet-pase Hercegovica, sina Hercega Stjepana, mnogi nasi Ijudi pisali su na turskom jeziku. Dva nasa pjesnika pjevala su i na bosanskom i na turskom jeziku: Hasan Kaimija je spjevao kompletan divan na turskom jeziku, a ostavio je nesto pjesama i na bosanskom jeziku; Muhamed Hevai Uskufi (roden u selu Dobrnja kod Tuzle 1601. godine) najveci dio svog djela pise na bosanskom jeziku. Autor je cuvenog tursko-bosanskog rjecnika. Hevai svugdje s ponosom istice svoje bosansko porijeklo i maternji bosanski jezik, koji pominje i u pjesmi ("...bosanski da vam besidim, bratani..:'). Uskufijev rjecnik je drugi rjecnik na tlu Evrope, nastao dvjesta godina prije rjecnika srpskog pisca Vuka Stefanovica Karadzica. Rjecniku je dao naziv "Makbuli `arif" ili "Potur-Sahidija".
Poslije Berlinskog kongresa bosnjacka knjizevnost zapada u apatiju. U novim vremenima i smjeni drustveno-politickih epoha Bosnjaci ostaju obeznadeni, a njihove tradicionalne kulturne forme i institucije se pokazuju bez svrhe. Pred nadiranjem zapadne kulture i civilizacije mnogi se iseljavaju. Koncem devetnaestog vijeka prva generacija bosnjackih pisaca koristi narodni jezik i zapadno pismo. Bosnjacki knjizevnici se grupiraju oko casopisa "Behar", kulturno-prosvjetnog drustva "Gajret", te casopisa "Gajret" i "Biser". Sredinom 1891.godine Mehmed-beg Kapetanovic Ljubusak je pokrenuo list "Bosnjak". Obiljezje ove knjizevnosti je raspetost knjizevnih junaka izmedu Bosne i Carigrada - Istoka i Zapada. Pocetak knjizevnog rada Hrvata u Bosni i Hercegovini vezan je za franjevce. Pet i po stoljeca franjevci su (djelovanje franjevackog reda u Bosni datira od 1291.godine) vrhovni arbitri katolicke vjere, ali i mnogih drugih svjetovnih stvari. Njihove zasluge u kulturnoj i politickoj historiji Bosne su velike. Lavirajuci izmedu velikih sila (Stambol, Rim, Bec), koje htjedose zatrijeti sve sto je bosansko, franjevci su do perfekcije razvili svoj diplomatsko-pragmaticki manir. Pocetak knjizevnog rada Hrvata vezan je za Matiju Divkovica koji je bio Uskufijev suvremenik. Divkovic ( 1563.- 1631.) postavlja sve knjizevnojezicne pravopisne i grafijske principe bosanske franjevacke knjizevnosti: sluzi se bosanskom cirilicom, cistim narodnim govorom i pravopisom koji izvire iz tog govora i prema sebi formira pismo.
Osamdesetih godina devetnaestog stoljeca javljaju se pisci i iz gradanskih slojeva, koji slijede razvoj svjetske knjizevnosti. Uz djelatnost kulturno-prosvjetnog drustva "Napredak" ( 1904.) vezana je teznja da se u hrvatskoj knjizevnosti posveti veca paznja cisto knjizevnim sadrzajima i formalno - stilskim vrijednostima. Knjizevni zivot u Bosni i Hercegovini znacajno je obogatio i hrvatski pjesnik Silvije Strahimir Kranjcevic koji neko vrijeme radi u gradovima sjeveroistocne Bosne, a svoju poznatu pjesnicku zbirku "Trzaji" objavljuje 1902. godine u Tuzli. U vremenu izmedu dva svjetska rata cine se pokusaji formiranja knjizevnih drustava koja bi okupljala pisce svih nacionalnosti, a koje bi vezivala odredena drustveno-idejna i estetska opredjeljenja. Pokusava se zasnovati autonoman knjizevni izraz, koji ne bi bio sasvim u sluzbi vanestetskih ciljeva (religiozni, politicki, nacionalni) i koji bi bio otvoren utjecaju modernih tokova: knjizevnoestetskih, gradansko-demokratskih, socijalnih - sto, uz lokalni kolorit i sevdalijsku senzualisticku komponentu, cini bitno obiljezje novije bosanske knjizevnosti. Moderno doba se odlikuje velikim pripovjednim formama (romani). Dolazi do sinteze zasada tradicije i suvremenih knjizevnih gibanja, pri cemu senzibilitet pisca (nije vise ni pisar ni prepisivac) dolazi do punog izrazaja, tako da tek tada mozemo govoriti o autorstvu, odnosno stvaralastvu koje prevazilazi okvire samo nacionalne knjizevnosti. U prvom planu vise nije kolektivna sudbina, vec su to individualni likovi koji se uzdizu do univerzalnih (pojedinacno-opce). Djelovalo je vise pisaca, cija pojedina djela spadaju u sam vrh bosanskohercegovacke knjizevnosti. Ahmed Muradbegovic (roden u Gradaccu, 1898. godine), Hasan Kikic (roden u Gradaccu,1905. godine), Mesa Selimovic (roden u Tuzli, 1910. godine) i Dervis Susic (roden u Vlasenici, 1925. godine) su pisci cija djela fokusiraju kolektivnu bosansku sudbinu, povijesne udese Bosne, duhovnu fizionomiju bosanskog covjeka. Muradbegoviceva najznacajnija djela su:"Haremska lirika","Nojemova lada", "Haremske novele", "Majka", "Svijet u opancima", "Na Bozijem putu","Husein-beg Gradascevic","Omer-pasa Latas u Bosni"... Kikicev knjizevni rad najplasticnije oslikavaju djela: "Provincija u pozadini", "Ho-ruk", "Bukve", "Lole i hrsuzi", "Zgode o nasusnom hljebu","Carska goveda","Dedija"... Djela Mese Selimovica su prevedena na skoro sve svjetske jezike. Romani "Dervis i smrt" i "Tvrdava" su knjizevna ostvarenja koja svojom slojevitoscu prevazilaze vremenske i prostorne okvire. Uz ova dva romana, Selimovicev opus cine i djela "Tuda zemlja", "Tisine", "Magla i mjesecina", "Djevojka crvene kose", "Ostrvo", "Za i protiv Vuka", "Sjecanja"... Djela Dervisa Susica su, takode, prevedena na vise svjetskih jezika."Ja, Danilo", "Hodza strah", "Uhode", "Pobune", "Nevakat", "Listopad", "Veliki vezir" su najznacajnija djela Dervisa Susica.
Gravure na stijeni, nakit od kosti, polihromne kultne posude od pecene gline ukrasene zarezima i reljefima, cine najstarije tragove likovne umjetnosti na bosanskom tlu. Rimljani na ove prostore donose tekovine svoje kulture, ali se sredisnji dijelovi Bosne jos dugo drze svoga arhaicnog stila. S pojavom kultnih objekata (bazilike) razvija se umijece mozaika. Stecak je, svakako, najosobeniji izraz duhovnog i kulturno-umjetnickog bica medievalne Bosne. Mnogi od stecaka, svojim likovnim kvalitetima (simbolicki i dekorativni reljefi), djela su visoke skulptorske prefinjenosti. Osim stecaka, poznati su i prepisci crkvenih knjiga, s bogatim inicijalima, iluminacijama, minijaturama. Po dolasku Turaka, umjetnicko stvaranje je pod utjecajem islamsko-orijentalnog shvatanja umjetnosti: monumentalna gradnja (dzamije, mostovi, karavan-saraji, sahat-kule, tekije, bezistani...); stambena arhitektura (sadrvani, cesme, fontane...). Posebna paznja se posvecuje kaligrafiji i minijaturnom slikarstvu. U okviru Pravoslavne crkve njeguje se zidno slikarstvo vizantijskog stila (zivopisi). Najznacajniji zivopisac je monah Longin, koji je djelovao i na ovim prostorima. Za umjetnicke prilike znacajno je da, uz zadrzavanje tradicionalnih formi, prodiru kasni oblici romanike, gotike i baroka, koji se preplicu sa orijentalnim elementima. U razdoblju austrougarske okupacije podizu se mnoge monumentalne javne gradevine. Tragovi kulturnih bastinika svih minulih epoha pronadeni su i na mnogim lokalitetima Tuzlanskog kantona. Svojom Ijepotom i monumentom mnogi i danas privlace pozornost, kako laika tako i znanstvenika. Suvremeniji likovni izraz vezan je za odlazak nasih Ijudi na skolovanje u evropske centre. Prvi skolovani slikar sa ovih prostora je corde Mihajlovic, ciji rad se moze uzeti za temeljac likovnog stvaralastva ovog kraja. Na prostorima danasnjeg Tuzlanskog kantona stvarali su i stvaraju mnogi istaknuti likovni umjetnici: Kosta Hakman, Franjo Leder, Haim Pinto, Todor Svrakic, Sava Popov Ivanov, Adela BerVukic, Dragisa Trifkovic, Ismet Mujezinovic, Mensur Dervisevic, Mevludin Ekmecic, Mehmed Zaimovic, Ibrahim Bilajac, Sejid Hasanefendic, Pero Jelisic, Rizah Stetic, Ismet Hrvanovic, Milos Lysonek, Mustafa Pasic, Zdravko Novak, Ferid Prcic, Nesim Tahirovic, Began Turbic, Esad Muftic, Nezir Corbic, Sead Music, Ismar Mujezinovic, Edin Dervisevic, Fuad Kasumovic... U djelima navedenih likovnih djelatnika, uza svu izrazajnu raznovrsnost, moze se, i tematski i po osobenosti stila, nazrijeti ono specificno bosansko, sto njihovu umjetnost cini i univerzalnom, ali i zasebnom.
AJVATOVICA
Najstarije doviste Bosnjaka u BiH smjesteno sedam-osam kilometara od mjesta Prusac, poznatog kao duhovnog i vjerskog centra nekadasnje osmanlijske Bosne. Legenda o Ajvaz-dedi i odlazak na doviste kod njegove stijene tradicija je koja stoljecima zivi i prenosila se sa generacije na generaciju kod bosanskih muslimana, da bi nakon 1946. godine, u vrijeme komunistickog ateizma, bila zabranjena. Tradicija se obnavlja 1990. godine i otad desetine hiljada muslimanskih vjernika ponovno dolaze na Ajvatovicu kako bi proucili "kisnu dovu" za Allahovu milost i uspjesnu i rodnu godinu. U posljednjem bosanskom ratu Ajvatovica i Prusac odbranjeni su pod gotovo nemogucim uslovima i time snagu legende o tom cudesnom dijelu bosanske zemlje samo dodatno pojacali i ucvrstili.
BOSANSKI DUH
BALIC, SMAIL: Orijentalista i sociolog kulture. Godinama zivi i radi u Becu. Autor je kapitalne studije Kultura Bosnjaka, koja je posljednjih cetrdesetak godina naucnicima sa njemackog govornog podrucja znacajan izvor temeljnih saznanja o Bosni, Bosnjacima i njihovom nacionalnom identitetu. Zajedno sa Zulfikarpasicem, jedan od osnivaca i urednika emigrantskog glasila Bosanski pogledi. Bavi se prikupljanjem leksikografske grade o znacajnim Bosnjacima u zemlji i inostranstvu.
BEGIC, MIDHAT: Knjizevni kriticar i publicista. Predavao je na Sorboni juznoslavenske knjizevnosti. Pocetkom sedamdesetih definitivno se vraca u Bosnu i istrazivanju bosanske knjizevnosti. Bio je jedan od onih kriticara koji je, baveci se knjizevnim djelom Maka Dizdara, Mese Selimovica i drugih ovdasnjih pisaca, promovirao ideju bosanskog duha, jezika i knjizevnosti, trazeci dostojanstvo za tu, dotad potcijenjenu i prezrenu, kulturu. Umro je 1983. godine, a iza njega su ostale stotine stranica kritika, osvrta, eseja i studija, koje je 1986. godine sabrala, priredila i objavila Hanifa Kapidzic-Osmanagic.
BIJEDIC, DZEMAL: Bosnjacki politicar koji je tragicno i pod mutnim okolnostima stradao u avionskoj nesreci kod Fojnice 1976. godine. Pripadao je samom vrhu tadasnje komunisticke politicke elite i mnogi su ga drzali "prvim do Tita"; istovremeno, jedan je od onih politicara koji su utjecali da unutar komunisticke ljevice pobijedi ideja o drzavotvornoj posebnosti BiH i priznavanja bosnjackog nacionalnog identiteta. Bosnjacki puk je to vise intuitivno nego li svjesno prepoznavao i zbog toga je Dzema bio kod njih veoma omiljen. Njegova tragicna i nikad razjasnjena smrt imala je, takoder, pozitivnog utjecaja na razvoj nacionalne svijesti kod Bosnjaka: otad su bosnjacke nene bile sigurne da je 'nesto truhlo u drzavi Danskoj' i da pravi belaj za Bosnjake (i Bosance) moze tek doci.
BISERJE - ANTOLOGIJA MUSLIMANSKE KNJIZEVNOSTI: Godine 1972. Alija Isakovic objavio je, u izdanju rijeckog izdavaca 'Otokara Kersovanija', Biserje - Antologiju muslimanske knjizevnosti. Bila je to jedna od onih knjiga cije je samo pojavljivanje uzdrmalo tadasnji kulturni establisment; u to vrijeme nacionalna knjizevnost Bosnjaka (tada Muslimana) tek se borila za svoju ravnopravnost sa ostalim nacionalnim knjizevnostima, prvenstveno srpskom i hrvatskom. Isakovicevo Biserje bio je pionirski zahvat u delikatnom etabliranju nacionalne bosnjacke knjizevnosti. Zato se danas taj Isakovicev projekat ispostavlja kapitalnim u prirodnom procesu istrazivanja bosnjackog knjizevnog i uopce kulturnog identiteta.
BOSNA FILM: Drzavno filmsko preduzece nastalo poslije Drugog svjetskog rata. Producent vecine igranih i dokumentarnih filmova nastalih u BiH. U sjecanju bosanskog puka ostala je urezana spica koja je godinama simbolicki predstavljala identitet i ponos ove sredine: Hem Bosna, hem film, pa to dvoje zajedno. Golemo nesto. Drzavni Bosna film se raspao polovinom sedamdesetih, dok u Sarajevu i danas djeluje firma sa istim imenom, sada kao privatni filmski producent.
BOSANSKI POGLEDI: Emigrantski list koji je pocetkom sezdesetih godina pokrenuo liberalni bosnjacki politicki disident Adil Zulfikarpasic. U kreiranju, uredivanju i pisanju ovog casopisa ucestvovali su i Smail Balic, Teufik Veladzic, Haris ef. Korkut, Izet Serdarevic, Becir Tanovic i mnoga druga, danas zaboravljena i nepoznata imena iz bosnjacke politicke emigracije. List je, za razliku od netolerantnih srpskih i hrvatskih emigrantskih glasila, zadrzao sve vrijeme demokratski kurs, a ostat ce zabiljezen kao prvi izdavacki projekat nakon Drugog svjetskog rata koji je kontinuirano promovirao ideju bosnjackog nacionalnog identiteta. Bosanski pogledi su, takoder, prvi objavili surovu istinu o politickom obracunu komunista sa liderima i clanovima organizacije Mladi Muslimani krajem cetrdesetih. Velike kontroverze izazvala je i studija dr. Sukrije Kurtovica, nekadasnjeg narodnog poslanika, o 'antiislamskom i antibosnjackom' backgroundu Andricevih naucnih i knjizevnih djela. Pocetkom 1991 godine. Bosanski pogledi dozivjeli su i svoje bosansko izdanje kao politicki tjednik agresivne probosanske i probosnjacke orijentacije. Vlasnik lista je bio Adil Zulfikarpasic, a uredivali su ga mladi novinari iz dotadasnjih redakcija omladinskih listova Nasi dani, Valter i Vox. Zulfikarpasic je, zbog koncepcijskog sukoba sa redakcijom, ukinuo list septembra 1991. godine.
BOSNJACKI SABOR: Odrzan na inicijativu nekoliko bosnjackih intelektualaca, prvenstveno Enesa Durakovica i rahmetli Alije Isakovica. Bilo je to krajem septembra 1993. godine, u vrijeme najvece ratne i politicke krize koja je vladala u Sarajevu i na svim slobodnim dijelovima BiH. Iako je Sabor raspravljao i o pitanjima vezanim za tadasnje mirovne pregovore po kojima bi Bosna trebala biti podijeljena u tri nacionalne drzavice, njegov historijski znacaj je, prije svega, u postignutom minimumu konsenzusa kod bosnjackih politicara i intelektualaca oko sopstvenog nacionalnog identiteta. Tada je donesena Deklaracija koju je procitao profesor Filipovic i koja je, zasad barem terminoloski, okoncala stoljetnu krizu identiteta najbrojnijeg naroda u BiH, dakle, naroda bez kojeg - a to je pokazao posljednji rat u kojem su, nikad jaci, srpski i hrvatski nacionalisti zajedno nasrnuli na ovu zemlju - nema nikakve Bosne i Hercegovine. Zato je Bosnjacki sabor vjerovatno jedan od najznacajnijih dogadaja u politickoj povijesti Bosnjaka u posljednjih 150 godina.
BOSNJACKI INSTITUT: Je vakuf Adila Zulfikarpasica , prvobitno utemeljen 1988 . godine u Cirihu , a potom prebacen u Sarajevo kada je sagraden kompleks Instituta 2001 . godine po zahtjevu i finansiranjem Adila Zulfikarpasica. Sacinjavaju ga tri zgrade cija ukupna povrsina iznosi 4500m. To su: glavna zgrada u kojoj se nalazi biblioteka, arhiv pisane grade, video i audio arhiva, zbirka likovnih djela, kabineti za naucno-istrazivacki rad, citaonice, sala za konferencije, racunarski centar, te drugi popratni sadrzaji; Gazi Husrevbegov hamam (izgraden 1535 .godine) i upravna zgrada. U arhitektonskom smislu Institut predstavlja spoj moderne i orijentalne arhitekture. Sadrzaj Bosnjackog instituta nastao je kao rezultat sakupljanja, klasificiranja, i sistematiziranja razlicite grade o Bosni i Hercegovini, tacnije historijskog, knjizevnog, novinsko-publicistickog, rukopisnog, arhivsko-dokumentacijskog, i folklornog blaga koje je Adil Zulfikarpasic pripremao u predhodnih 50 godina.
CEMAN, MUSTAFA: Bibliotekar i istrazivac bosnjacke knjizevnosti i duhovnosti. Godinama prikupljao bibliografsku gradu o bosnjackoj knjizevnosti, zbog cega je svojevremeno imao politickih problema, cak bio i zatvaran od strane komunistickih vlasti. Zajedno sa Alijom Isakovicem radio na bibliografiji radova vezanih za Hasanaginicu. Godine 1990. okoncao je dugogodisnje prikupljanje grade za sveobuhvatnu bibliografiju bosnjacke knjizevnosti. Ova bibliografska grada objavljena je 1994. godine u obliku knjige koja sa svojih 16.845 bibliografskih jedinica predstavlja kapitalan projekat za istrazivanje bosnjacke knjizevnosti uopce. Mustafa Ceman zivi u Tesnju.
DERVIS I SMRT: Veliki roman velikog bosnjackog (i bosanskog) knjizevnika Mese Selimovica. Objavljen je 1966. godine, iste godine dobiva NIN-ovu nagradu za knjizevnost. Rijetko je koji dogadaj u bosanskoj knjizevnosti i kulturi izazvao veci interes i sveopce divljenje kao pojava ovog Selimovicevog romana o dervisu Ahmedu Nurudinu; Selimovic je kroz savrsen literarni postupak uspio uci u epicentar duhovnosti jednog prostora, situirati tako uvjerljive likove uhvacene u mrezi vlastitih htjenja i sumnji, ali i sudbine citavog jednog naroda kojem se tragedija identiteta iznova ponavlja kroz povijest. Dervis i smrt je, uz Kamenog spavaca Maka Dizdara, bio i jedna od temeljnih inspiracija za Filipovicev esej o 'bosanskom duhu u knjizevnosti'. Danas je taj roman 'sveta knjiga' za hiljade bosanskih, i ne samo bosanskih, intelektualaca koji u Ahmedu pronalaze ono sto bi oni htjeli biti, a jos uvijek nisu.
DIZDAR, MAK: Pjesnik i jedan od pionirskih istrazivaca vrijednosti medievalne Bosne. Na knjizevnu scenu zakoracio 1936. godine Vidovopoljskom noci, zbirkom naglasene socijalne angaziranosti; pocetkom pedesetih sa Plivacicom medu prvima pravi iskorak iz dotad preovladavajuceg socrealistickog knjizevnog iskaza. Ipak, Dizdar ce tek tokom sezdesetih zaokruziti svoj pjesnicki senzibilitet sa zbirkama Kameni spavac i Modra rijeka; njegov postmodernisticki, ako takvo sto uopce postoji, comeback prema i u tisinu i buku zemlje Bosne ostat ce zabiljezen kao najveci poetski preokret bosanske lirike ovog stoljeca. Anatemisan od srpskih nacionalista u Beogradu i Sarajevu, prisvajan od Zagreba, Dizdar je za zivota bio bolno svjedocanstvo o 'prokletstvu Bosnjaka i njihovih najvecih intelektualaca' u vremenu kada se pitanje vlastitog identiteta ispostavljalo kao pitanje opstanka uopce. Umro je u Sarajevu 1971. godine, u 57. godini zivota, nakon kampanje koju su vodili tadasnji beogradski i sarajevski intelektualci i listovi protiv njega i njegovog zalaganja za vracanje dostojanstva tada prokazanom bosanskom jeziku.
DURAKOVIC, ENES: Profesor knjizevnosti. Na knjizevnoj sceni djeluje od pocetka sedamdesetih; istrazuje bosansku i posebice bosnjacku knjizevnost, iz tog vremena pamtimo njegovu knjigu briljantnih knjizevnih eseja i studija Sutnja i govor tajanstva. Pocetkom osamdesetih napadan, zajedno sa rahmetli Muhsinom Rizvicem, zbog svog navodnog "muslimanskog nacionalizma". U godinama uoci ovog rata Durakovic objavljuje prvu Antologiju bosnjacke (tada muslimanske) poezije 20. stoljeca, kao sto i ureduje veliku ediciju Muslimanska knjizevnost u 25 knjiga. Tesko je, zapravo, pobrojati sve projekte koje je ovaj intelektualac poznat po neunistivoj energiji pregurao dosad preko svojih leda. Iz ratnog perioda treba izdvojiti pocetak stampanja edicije Bosnjacka knjizevnost u 100 knjiga i upravo zavrseni projekat uredivanja 10 antologija bosnjacke knjizevnosti (poezija, pripovijetke, drame, putopisi, usmena lirika...). Zajedno sa Rizvicem, Alijom Isakovicem i drugim, profesor Durakovic je pocetkom devedesetih bio inicijator obnove djelovanja Kulturnog drustva Bosnjaka Preporod: ostat ce zabiljezen njegov castan i produktivan rad u ovom kulturnom drustvu, potom u Bosnjackom saboru, ciji je bio inicijator, kao i njegov mandat ministra za kulturu u najtezim danima opsade Sarajeva. U javnosti se cijeni kao slobodouman i demokratski orijentiran intelektualac.
FILIPOVIC, MUHAMED: Doktor filozofije, akademik, povjesnicar, politicar, diplomata... Jednom rijecju - Tunjo. Intelektualac koji je svojim znanjem uspio zaista obujmiti granice Bosne, i ne samo nje. Autor eseja koji je i povod za ovaj leksikon, akter burnih politickih i kulturnih dogadaja u Sarajevu i Bosni posljednjih tridesetak godina, od onih na Filozofskom fakultetu sezdesetih do danasnje politicke scene, urednik Enciklopedije BiH u okviru velikog Krlezinog projekta Enciklopedije Jugoslavije (druga polovina sedamdestih); pisac koji je ispravno protumacio i 'zurnalisticki duh suvremenog vremena' i koji je dosad objavio na stotine tekstova, eseja, studija po novinama i casopisima svih profila, od Odjeka i Zivota do Voxa. Pocetkom devedesetih, zajedno s Adilom Zulfikarpasicem i mladim novinarima okupljenim oko omladinske stampe, jedan je od inicijatora agresivne politicke borbe za nacionalni bosnjacki identitet ciji znacaj, nazalost, vecina bosnjackih intelektualaca tada nije uspjela da shvati. Profesor Filipovic je bio jedan od osnivaca SDA, ali se, usljed konceptualnog sukoba oko bosnjastva, razisao sa njom i potom, zajedno sa Zulfikarpasicem, formirao MBO. U ratu je Filipovic bio aktivno ukljucen u mnoge politicke procese, od Bosnjackog sabora do mjesta ambasaora RBiH u Svicarskoj i Velikoj Britaniji. Ukratko: da ga nema, morali bi ga izmisliti.
HADZIJAHIC, MUHAMED: Neprikosnoveni autoritet za politicku povijest BiH. U javnom zivotu javlja se daleke 1934. godine sa svojim radom o narodnim pjesmama o Aliji Derzelezu u listu Novi behar; krajem tridesetih naginje, kao i mnogi drugi bosnjacki intelektualci, hrvatstvu. Godinama je u komunizmu bio prokazan kao javna licnost; prve javne radove, nakon pauze od tridesetak godina, objavljuje polovinom sedamdesetih (Od tradicije do identiteta; Geneza nacionalnog pitanja bosanskih Muslimana, 1974). Vecinu svojih radova je za zivota objavljivao na sapirografu, dok su neki rukopisi otkriveni tek nakon njegove smrti (1987), poput briljantne politicke studije-pamfleta Posebnost Bosne i bosanskih Muslimana koju je 1943. godine poslao antifasistickoj koaliciji pod pseudonimom Spectator. Hronicari su za njega napisali da je bio posljednji veliki bosanski polithistorik.
HASANAGINICA: Ni ona, sirota, nije uspjela izbjeci balkanskim teroristima duha. 'Narod koji ima ovakvu pjesmu zasluzuje da bude narod', izjavio je, odusevljen, slavni Goethe kada je prvi put citao ovu velicanstvenu narodnu pjesmu. Onda su mu, preko Vuka Karadzica, rekli da je to srpska pjesma, te se Goethe, tad vrlo utjecajan na njemackom dvoru, zalozio za novi diplomatski kurs prema Srbiji koja se u to vrijeme borila za svoje nacionalno oslobodenje i nezavisnost od Osmanlija. Mit o 'srpskoj Hasanaginici' razbio je 1974. godine Alija Isakovic, objavivsi, uz pomoc Mustafe Cemana, veliku bibliografiju o ovom djelu i vrativsi ovu znamenitu pjesmu u njen autenticni nacionalni i teritorijalni milje - medu Bosnjake i Bosnu.
IBRAHIMPASIC, FIKRET FICO: Covjek-muzej. Napravio Muzej grada Zenice; upravo zavrsava svoj kapitalni projekat Bibliografije Bosne i Hercegovine sa vise od 100.000 naslova. Tesko je pobrojati sta je sve Fikret Ibrahimpasic prikupio u svojoj arhivi, od naizgled trivijalnih materijala sa 40.000 viceva i 30.000 autograma poznatih javnih licnosti, do raritetnih originalnih primjeraka rukopisa i dokumenata iz kulturne bastine BiH. Zivi i radi u Zenici. Muzej grada Zenice je sada, zbog primitivizma gradskih tamosnjih vlasti, takoder, u njegovom stanu.
POZDERAC, HAMDIJA: Bilo je u Titovoj Bosni raznih politicara i njihovih prica, ali ce Hamdija Pozderac, porijeklom iz partizanske krajiske familije, ostati zapamcen kao Bosanac (i Bosnjak) koji je u vrijeme komunizma Bosni vracao izgubljeno politicko dostojanstvo. Od 70-ih godina do kraja 80-ih, BiH je, naslanjajuci se na odluke ZAVNOBiH-a i AVNOJ-a, nanovo postajala ravnopravna ostalim republikama, Bosnjacima (tada Muslimanima) priznato je, uprkos protivljenjima u Zagrebu i, prije svega, u Beogradu, pravo na nacionalni identitet; bilo je to vrijeme ekonomskog prosperiteta i velikih duhovnih avantura novih, probosanskih, intelektualnih snaga u zemlji. Zato je Pozderac bio mnogima trn u oku, a kampanja protiv njega je eskalirala u drugoj polovini 80-ih, kada je, preko afere Agrokomerc, uklonjen sa politicke scene i prakticno otjeran u smrt. Zapravo, sa politickom eliminacijom Hamdije Pozderca spremala se i velika eliminacija posebnosti i drzavnosti same Bosne. Pao je samo Hamdija.
SREBRENICA: Bosanska Guernika. Grad cija je apokalipsa postala simbolom posljednje velike bosanske tragedije. Ljeta 1995. godine Srebrenica je, nakon tri godine opsade, pala u srpske ruke; izmedu osam do deset hiljada stanovnika ovog istocnobosanskog grada pogubljeno je ili nestalo u monstruoznom masakru koji su pocinile srpske vojne snage. Danas je Srebrenica najveca bosanska nacionalna trauma i tema kroz koju ce se zasigurno jos zadugo prelamati sudbina ove zemlje; za Bosnjake je to opomena da u politici ne mogu, niti smiju, vjerovati svojim susjedima. Mozda bi se na ovom mjestu uvijek trebalo sjetiti maksime onog znamenitog politicara: 'Zivimo kao da ce mir trajati sto godina, spremajmo se kao da ce sutra poceti rat.'
SULJEVIC, KASIM: Historicar. Autor dragocjene knjige Nacionalnost Muslimana (1981) u kojoj je Suljevic dao lucidnu analizu razvoja nacionalnog pitanja na prostorima bivse Jugoslavije; i unutar toga, bosnjacke drame identiteta. U ovom djelu mozemo pronaci i vrlo ubjedljive dokaze zasto se 'jugoslavenska prica' zavrsila u krvi i pepelu, a Bosnu i Bosnjake zavila u crno.
SVJETLOST: Najznacajnija bosanska izdavacka kuca u posljednjih pola stoljeca. Tokom sedamdesetih i osamdesetih godina 'Svjetlost' dozivljava svoju veliku ekspanziju, docekavsi pocetak rata kao najuspjesniji izdavac na prostorima bivse Jugoslavije. Razvitak ovog preduzeca do svojevrsnog mogula izdavacke djelatnosti na ovim prostorima treba, prije svega, zahvaliti odlicnoj uredivackoj politici cuvenog direktora 'Svjetlosti' Gavrila Grahovca, danas direktora 'Bosanske knjige'. Rijetko su gdje u Bosni posljednjih tridesetak godina na jednom mjestu bili angazirani toliki intelektualni autoriteti i potencijali kao sto je to bio slucaj sa uredivackim poslom u 'Svjetlosti'; znamenita edicija Kulturna bastina BiH ucinila je mnogo u upoznavanju tadasnjih generacija citalaca sa, u to vrijeme, nepoznatom kulturnom povijescu BiH.
PRAVOPIS BOSANSKOG JEZIKA: Godine 1907. austrougarske su vlasti zvanicnim dekretom ukinule bosanski jezik. Desetljecima iza toga, zahvaljujuci cinjenici da bosnjacka intelektualna elita nije imala pravo da ucestvuje u raspravi o jeziku, bosanski jezik bio je protjeran sa kulturne scene; briga o njegovom ocuvanju pripala je, ni krivim ni duznim, nasim nenama. Zato je stampanje Pravopisa bosanskog jezika, autora Senahida Halilovica, 1996. godine bio veliki dogadaj u recentnoj kulturnoj povijesti BiH.
PREPOROD, GLASILO IVZ BiH: U mejtef se prije tridesetak godina islo sa cjepanicom, a vracalo sa novinom koja se zvala Preporod. Bila je to pomalo misticna veza: cjepanica je sluzila da se zagrije soba puna cilima i djece, a Preporod, vjerski list u cijem je impresumu godinama stajalo ime Ahmeda Smajlovica, i koji je, u to vrijeme kada je bio ignoriran svaki oblik nacionalnog ispoljavanja kod Bosnjaka, odrzavao iluziju da je svijet kojem pripadamo, ipak, nesto vece od onoga sto smo susretali u skolama koje su se tada zvale '25. maj', 'Vojin Paleksic' ili 'Stipo Derek'. To je razvijalo mastu i nagovaralo nas da pravimo usporedbe izmedu kalendara i vaktije, Bajrama i Dana mladosti. Dovoljno da kasnije shvatis kako je 'bosanski duh' mjera ljudske tolerancije
REIS EF. CERIC, MUSTAFA: Na mjesto reisa izabran 1993. godine. Bio je prvi reis koji je javno proklamirao bosnjastvo kao elementarni nacionalni identitet najbrojnijeg naroda u Bosni (Bosnjaci su muslimani, Vecernje novine, juni 1993). Kasnije je, pak, kulturni identitet Bosnjaka pokusavao svesti samo na islamsku duhovnu komponentu, ali ova uza teoloska ucenja ostaju u sjeni njegovog historijskog 'DA' za bosnjastvo.
RIZVIC, MUHSIN: Knjizevni historicar. Cijelog svog teskog i tihog zivota dosljedno se bavio istrazivanjem bosnjacke i (bosanske) knjizevnosti; od prve knjige knjizevnih ogleda Iznad i ispod teksta (1969), preko monografije Behar (1971), Bosanskomuslimanske knjizevnosti u doba Preporoda 1887-1918 (doktorska disertacija), Knjizevnog zivota Bosne i Hercegovine (tri toma), Pregleda knjizevnosti naroda BiH (1985), Izmedu Gaja i Vuka (1989), Kroz Gorski vijenac (1989), do djela nastalih uoci same njegove smrti 1994. godine: Bosanski muslimani u djelu Ive Andrica i Panorama bosnjacke knjizevnosti. Muhsin Rizvic je bio rijetko analitican i sintetican knjizevni historicar koji je uspijevao razgolititi naslage historijskih zabluda i podvala u cijem su sredistu uvijek bili Bosna i Bosnjaci. Bio je i prvi predsjednik Kulturnog drustva Bosnjaka 'Preporod'.
RJECNIK KARAKTERISTICNE LEKSIKE U BOSANSKOM JEZIKU: Pionirski rad u istrazivanju bosanskog jezika. Autor projekta bio je, naravno, Alija Isakovic. Prvi izdavac: Svjetlost. Vrijeme izlaska iz stampe: prvi dani aprila 1992. godine. Koliki je bio znacaj ovog izdanja dovoljno govori podatak da je Vecernji dnevnik Radio-Beograda vise paznje i bijesa posvetio ovoj knjizi nego li samom cinu priznanja nezavisnosti BiH od strane Evropske zajednice
SARAJEVSKA SKOLA DOKUMENTARNOG FILMA: Sve do sezdesetih godina ovog stoljeca filmove u Bosni radili su, uglavnom, gosti iz Zagreba, Ljubljane i Beograda. Zato ne cudi sto je prva autenticna generacija bosanskih filmasa svoju sansu za rad na filmu morala traziti u dokumentarnom filmu, jer do igranog naprosto nije mogla doci. Bato Cengic, Tomo Janjic, Bakir Tanovic, Vlatko Filipovic, Mirza Idrizovic, Midhat Mutapcic, Hajrudin Krvavac, spomenimo samo neka od imena, bili su autori koji su donijeli slavu i svjetske filmske nagrade bosanskoj kinematografiji, a njihovi dokumentarci, iako razlicitih estetskih orijentacija, u prvi plan su bacili stvarne ljude i probleme ovog podneblja, izdvojisi se time iz tada dominantne socrealisticke poetike ili radikalnog art-izraza. Neki od ovih autora su kasnije postigli i velike rezultate na igranom filmu.
